Energija vjetra mijenja vrijeme, jer vjetroelektrane na moru uzrokuju manje kiše na obalama.
Offshore-vjetroelektrane ne proizvode samo električnu energiju kada vjetar upravo puše, već utječu i na strujanje zraka, a time i na vremenske prilike. Nova studija Helmholtzova centra Hereon pokazuje da bi masovno širenje offshore-vjetroelektrana moglo premjestiti oborine s kopna na more. U njemačkim obalnim regijama zbog toga bi moglo pasti pet do osam posto manje kiše, a u drugim područjima čak i znatno manje.
Vjetroturbine oduzimaju energiju vjetru. Zapravo, to je sasvim očito, jer bez tog oduzimanja energije postrojenja ne bi mogla proizvoditi električnu energiju. No kada se ne radi samo o pojedinačnim vjetroturbinama, nego o golemim industrijskim parkovima s tisućama turbina u Sjevernom i Baltičkom moru, takvo zadiranje u atmosferu ne ostaje bez posljedica. Istraživači Helmholtzova centra Hereon sada su ispitali što se događa s oborinama ako se izgradnja offshore-vjetroelektrana u nadolazećim desetljećima masovno nastavi. Rezultat: iznad vjetroparkova pada više kiše, dok do obalnih područja koja se nalaze iza njih stiže manje oborina.
Studija Naveeda Akhtara, Alberta Elizaldea, Beate Geyer i Corinne Schrum objavljena je 12. kolovoza pod naslovom „Projected impacts of future offshore wind farms on coastal precipitation over the Northwest European shelf“ u stručnom časopisu Communications Earth & Environment. Istraživači su pomoću regionalnog klimatskog modela visoke rezolucije izračunali različite stupnjeve razvoja offshore-vjetroelektrana. Usporedili su vjetroparkove iz 2023. godine, planove za 2030. godinu te vrlo opsežan dugoročni scenarij. Kao osnova poslužili su vremenski podaci iz razdoblja od 2008. do 2017. godine, koji su simulirani i sa i bez vjetroelektrana.
Kiša pada već iznad mora
Fizički učinak koji stoji iza toga jednostavan je. Rotori oduzimaju kinetičku energiju zraku koji struji pokraj njih i stvaraju turbulencije. Prema simulacijama, u područjima s velikim brojem vjetroturbina brzina vjetra smanjuje se za čak dva do tri metra u sekundi. Istodobno se mijenja vertikalno miješanje zraka. Vlaga se snažnije prenosi prema gore, kondenzira se i u većoj mjeri već iznad površina vjetroparkova pada kao kiša. Zbog toga se potom manje vlage prenosi dalje prema obali.
Prema istraživačima, kod današnjih vjetroparkova, kao i kod pretpostavljene izgradnje do 2030. godine, učinak je još relativno malen i uglavnom ograničen na more. Drugačije je kod masovnog daljnjeg širenja. Iznad površina vjetroparkova količina oborina u simulacijama raste za oko 12 do 18 posto. Istodobno se u susjednim obalnim područjima smanjuje za pet do 15 posto. U Njemačkoj su posebno pogođeni Schleswig-Holstein i Donja Saska. U sjeverozapadnom dijelu Schleswig-Holsteina te duž obale Donje Saske model izračunava oko pet do osam posto manje oborina na godišnjoj razini. Slične vrijednosti dobivaju se za velike dijelove Nizozemske i zapadnu obalu Velike Britanije. U dijelovima Jutlanda u Danskoj smanjenje je još izraženije i iznosi više od 15 posto. Promjene postaju još izraženije pri jugozapadnim vjetrovima koji prevladavaju u sjeverozapadnoj Europi. Tada se količina oborina iznad offshore-vjetroparkova djelomično povećava za devet do 20 posto, dok obale koje se nalaze iza njih ostaju suše. U jesen i zimu istraživači regionalno izračunavaju čak i smanjenja od deset do 20 posto.
No područje utjecaja vjetroparkova ne završava iza posljednje turbine. Takvi takozvani učinci zavjetrine mogu se zadržati daleko iza postrojenja. Već je jedna studija Hereona iz 2021. godine, objavljena u časopisu Nature Scientific Reports pod naslovom „Accelerating deployment of offshore wind energy alter wind climate and reduce future power generation potentials“, pokazala da se manjak brzine vjetra pri prevladavajućim jugozapadnim vjetrovima može utvrditi još 35 do 40 kilometara iza velikih offshore-vjetroparkova. Istraživači su tada također utvrdili da susjedni vjetroparkovi međusobno oduzimaju vjetar, zbog čega proizvodnja električne energije u postrojenjima koja se nalaze iza njih može znatno pasti.
Upravo klimatski modeli ne uzimaju u obzir taj učinak
Posebno je zanimljiva napomena autora o klimatskim modelima Međuvladina panela o klimatskim promjenama. Globalni modeli IPCC AR6 izričito ne prikazuju regionalne i lokalne klimatske učinke velikih offshore-vjetroparkova. Na to i sami znanstvenici upozoravaju. Samo regionalni modeli visoke rezolucije mogu uopće odgovarajuće obuhvatiti takve promjene u strujanju zraka i oborinama. Time nastaje prilično zanimljiva situacija. Klimatskim se modelima obrazlažu politički zahtjevi za masovnim širenjem energije vjetra, dok sama izgradnja zauzvrat mijenja vrijeme i regionalnu klimu. No taj se učinak u velikim modelima IPCC-a uopće ne uzima u obzir. Nova studija čak zaključuje da offshore-vjetroparkovi općenito mogu smanjiti prijenos vlage s mora na kopno.
Međutim, znanstvenici napominju da su namjerno simulirali gornju granicu te sva predviđena područja za razvoj popunili gustoćom instalirane snage od osam megavata po četvornom kilometru, a pritom su koristili samo jedan atmosferski model. Pozivaju na provođenje daljnjih istraživanja s drugim modelima, gustoćama instalirane snage i površinama predviđenima za izgradnju. Ipak, ostaje činjenica da će daljnje širenje offshore-vjetroelektrana imati golem utjecaj na vrijeme na kopnu.
Štoviše, njihova istraživanja nisu čak ni samo teoretske prirode. Izvorna strategija EU-a za offshore-vjetroenergiju predviđala je najmanje 60 gigavata instalirane snage vjetroelektrana na moru do 2030. godine i 300 gigavata do 2050. godine. U međuvremenu se regionalni ciljevi za offshore-vjetroenergiju koje su dogovorile države članice zbrajaju na čak 86 do 89 gigavata 2030. godine i 355 do 366 gigavata 2050. godine. Sjeverno i Baltičko more doista bi se, dakle, trebali izgraditi postrojenjima u dosad neviđenim razmjerima.
O energiji vjetra u političkim se raspravama rado govori kao o gotovo bezopasnom izvoru energije: vjetar ionako puše, pa ga samo treba „ubrati“ dovoljnim brojem rotora. No energiju nije moguće uzeti iz strujanja zraka, a da se pritom to strujanje zraka ne promijeni, što sam također objasnio u svojoj knjizi „Der Windkraft-Wahn“. Kada se na malom prostoru izgradi tisuće velikih turbina, te se promjene zbrajaju – u pogledu vjetra, izmjene topline, morskih struja, a sada dokazano i u pogledu oborina.
No dok se u općem klimatskom zanosu uvijek upire samo prstom u elektrane na ugljen i plin, negativni utjecaji vjetroelektrana i solarnih elektrana na okoliš koji ih okružuje ignoriraju se. Neugodne činjenice, naime, nisu važne kada se želi nametnuti vlastite narative. No kako će se onda ljudima isušivanje čitavih obalnih područja zbog offshore-vjetroparkova prodati kao „posljedica klimatskih promjena“?
