EU popušta zbog apsurdnih kazni za metan jer strah od nestanka struje prevladava.
Besmislena pravila o metanu koja su osmislili briselski eurokrati zasad neće stupiti na snagu. Vodstvo Europske unije ne želi riskirati nestanke električne energije zbog bojkota dobavljača, jer je kontinent i dalje ovisan o prirodnom plinu. Pritom nije riječ o zaokretu prema razumu, nego isključivo o strahu od gospodarskih i političkih posljedica.
Oni koji žive u iluzijama u Bruxellesu sada se sve grublje suočavaju sa stvarnošću. Godinama su izrađivali potpuno nerealne zakone o „zaštiti klime“, koji su, svjesno zanemarujući posljedice, trebali dovesti europsku opskrbu energijom na rub sloma. No sada, kada se gospodarski ponor sve više približava, Europska komisija iznenada panično povlači kočnicu: stroge kazne za navodna „kršenja pravila o metanu“ trebale bi biti obustavljene tijekom sljedeće tri godine. Razlog za to nije odustajanje od klimatskog fanatizma, nego isključivo otvoreni strah za sigurnost opskrbe.
Pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, Katara i industrije, čak i najtvrdokornijim ekološkim birokratima postaje jasno da će Europa bez cjenovno pristupačnog plina ostati u mraku. Planirani propis Europske unije predviđao je da se od siječnja 2027. energetskim kompanijama izriču drakonske kazne u visini do 20 posto godišnjeg prometa ako njihov uvoz plina ne bude odgovarao, prema stajalištu autora, nerealnim zahtjevima iz Bruxellesa. Ishod bi bio potpuno predvidljiv: dobavljači bi jednostavno bojkotirali europsko tržište i okrenuli se solventnijim i razumnijim kupcima. Jer na svjetskoj razini potražnje nipošto ne nedostaje.
Komisija sada, nevoljko, priznaje da si takve ideološke eskapade više jednostavno ne može priuštiti. Službeno se ovo kukavičko povlačenje opravdava „napetom situacijom na globalnim energetskim tržištima“, ponajprije zbog dugotrajne blokade Hormuškog tjesnaca u sklopu bliskoistočne krize. Kada je ugroženo oko 20 posto svjetske opskrbe naftom i plinom, posljedice se, naravno, osjećaju na globalnoj razini. Još jednom se pokazuje da se industrijski kontinent ne može pokretati vjetrenjačama, zabranama i dobrom voljom. Bez fosilnih goriva Europi prijeti trenutačni gospodarski slom.
U međuvremenu među dotičnim nevladinim organizacijama izbija očekivana panika. Takozvana voditeljica inicijative „Fossil Free“, Esther Bollendorff iz zeleno-globalističke mreže „Climate Action Network“, javno je ogorčena. Žali se zbog „odriješenih ruku za uvoz plina s visokim emisijama metana“ te ozbiljne zabrinutosti za sigurnost europske opskrbe energijom doista naziva „pretjeranima i neutemeljenima“. Za dobro plaćene klimatske lobiste očito je sasvim prihvatljivo da se europski građani zimi smrzavaju, a domaća industrija jednostavno preseli drugdje – glavno je da se politički i ideološki motivirani „klimatski ciljevi“ ostvare pod svaku cijenu.
Posebno je neugodno za predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen i njezin krug suradnika to što su čak i Sjedinjene Američke Države, zajedno sa zemljama poput Alžira, Nigerije i Katara, u lipnju Europskoj uniji održale ozbiljnu lekciju. Američki ministar energetike Chris Wright nedvosmisleno je upozorio na ozbiljne poremećaje u globalnoj opskrbi energijom ako Europska unija ustraje na, prema stajalištu autora, samoubilačkim klimatskim zakonima. To što se toj opomeni u međuvremenu pridružilo 17 država članica Europske unije te zatražilo odgodu (za potpuno ukidanje, prema autoru, političari su očito i tamo previše indoktrinirani), nalikuje pobuni protiv klimatskog diktata Europske komisije.
Povlačenje pravila o metanu očito je tek vrh ledenog brijega. Iza kulisa Komisija potiho odustaje i od drugih propisa koje autor smatra neprijateljskima prema gospodarstvu. Tako postoje konkretni planovi za ublažavanje rokova za smanjenje takozvanih stakleničkih plinova u sustavu trgovanja emisijama Europske unije. Prema izvješćima, rok za industriju trebao bi se pomaknuti s 2034. na 2038. godinu. Europski povjerenik za klimu Wopke Hoekstra sada očajnički pokušava taj čin prikazati kao „pristup koji je naklonjeniji poslovanju i pametniji“.
U stvarnosti, tvrdi autor, riječ je isključivo o pokušaju ograničavanja štete kako bi se u posljednjem trenutku barem usporila potpuna deindustrijalizacija Europe – jer se, prema njegovu mišljenju, takvom politikom ona ionako ne može spriječiti. Europski građani i poduzetnici zasad mogu odahnuti: surova stvarnost ponude, potražnje i geopolitičkih kriza privremeno je zaustavila europsku politiku koju autor opisuje kao klimatski fanatizam. No odgoda ne znači i odustajanje – barem dok se većina europskih birača ne okrene strankama koje zagovaraju razumniju energetsku politiku.
