Europa se sve više okreće udesno kao odgovor na invaziju Trećeg svijeta, a države članice mijenjaju pravila.
U Europi se događa promjena paradigme. Od Finske do Portugala, od Grčke do Irske, zemlje diljem kontinenta neprestano pooštravaju svoje imigracijske politike. Ono što su progresivne elite prije manje od desetljeća osuđivale kao “ksenofobičnu retoriku” sada se prevodi u zakone, uredbe i policijske operacije kao odgovor na rastući javni pritisak predvođen desničarskim društvenim i političkim snagama. Stvarnost, potaknuta narodnim nezadovoljstvom, ušla je u raspravu o imigraciji punom snagom.
Činjenice govore same za sebe. Austrija je prva zemlja EU koja je deportirala sirijskog državljanina u njegovu zemlju podrijetla, a Njemačka je već najavila svoju namjeru da slijedi taj primjer – hoće li to doista učiniti, ostaje za vidjeti. Grčka je, u međuvremenu, privremeno obustavila zahtjeve za azil državljana Sjeverne Afrike, odluku potaknutu valom ilegalnih dolazaka na otok Kretu. U neviđenom potezu, Italija je osnovala migrantske centre u Albaniji, gdje se odbijeni tražitelji azila drže do deportacije.
Ovo pooštravanje ograničenja odnosi se i na regularizaciju migranata. Portugal je ukinuo uredbu iz 2018. koja je turistima dopuštala legalizaciju statusa nakon godinu dana rada i plaćanja doprinosa za socijalno osiguranje. Grčka je otišla još dalje, potpuno ukidajući mogućnost da nedokumentirani imigranti podnesu zahtjev za boravišnu dozvolu, čak i nakon sedam godina u zemlji.
Politike ponovnog ujedinjenja obitelji također su postale strože. Francuska je povećala minimalno trajanje boravka za podnošenje zahtjeva s 12 na 18 mjeseci i sada zahtijeva dokaz osnovnog znanja francuskog jezika.
Njemačka je obustavila ponovno ujedinjenje obitelji na dvije godine za migrante sa supsidijarnom zaštitom, statusom koji se dodjeljuje onima koji ne ispunjavaju kriterije za izbjeglicu. Austrija je zamrznula postupke ponovnog ujedinjenja na šest mjeseci, navodeći kao razlog preopterećene javne službe.
Granična sigurnost je također pojačana. Poljska je ponovno uspostavila kontrolne točke s Njemačkom i Litvom, ojačala svoju metalnu ogradu dugu 186 kilometara i rasporedila trupe 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu kao odgovor na pritisak Bjelorusije.
Finska je produžila svoj Zakon o graničnoj sigurnosti do 2026., omogućujući trenutni povratak tražitelja azila koji dolaze preko Rusije . Francuska i Ujedinjenog Kraljevstva dogovorile su politiku “jedan unutra, jedan van” za La Manche kako bi zaustavile protok ilegalnih prelazaka brodovima.
Uz političke mjere, posljednjih se mjeseci pojavio i val javnih nemira zbog masovne imigracije. Najnoviji primjer dogodio se u Torre Pachecu, u španjolskoj regiji Murcia, gdje je u nizu nereda u koje su bili uključeni maskirani lokalni stanovnici ozlijeđeno nekoliko osoba. Službena izvješća naglašavaju “krajnje desničarske skupine” i “dezinformacije”, ali temeljni problemi su složeniji: prenapučene četvrti, preopterećene socijalne službe i rastući osjećaj kulturne dislokacije.
Ovaj fenomen nije jedinstven samo za Španjolsku. U Ujedinjenom Kraljevstvu neredi su izbili 2024. nakon što su kružile glasine da je ubojstva u Southportu počinio imigrant. U Sjevernoj Irskoj navodno su napadnuti domovi stranaca. I dok ankete pokazuju da 75% Europljana podržava pomoć izbjeglicama, one također pokazuju da 75% podržava strože vanjske granice EU-a, a 67% želi zajedničku migracijsku politiku. U Španjolskoj 70% stanovništva podržava masovne deportacije.
Poruka je jasna: strpljenje javnosti je na iscrpljenju. Politički čelnici diljem Europe, čak i oni koji su se dugo držali ideologije otvorenih granica, počinju prilagođavati svoj kurs. Ono što je nekada bio marginalni zahtjev sada brzo postaje glavna politika.
