To je strašno, to je sramotno, to je strašna pljuska hrvatskom domoljublju i hrvatskom nacionalnom zajedništvu.

Mnogi moji prijatelji, ne samo iz Istre i Zagreba, nego iz cijele Hrvatske i dijaspore, pitali su me: Zašto sada šutiš? Zašto sada ne progovoriš istinu o kvislingu, konvertitu i licemjeru Furiu Radinu i njegovim sljedbenicima – zaljubljenicima u Mussolinijev fašizam?

Dragi moji prijatelji, vi dobro znate da ja ne šutim, ja kuham i gorim i o tom problemu govorim i pišem preko 30 godina,

Ponovno moram istaknuti da u Istri odnosno RH nema niti 1 posto pravih Talijana.

Onih 30 tisuća useljenih Talijana dolaskom Mussolinija i njegovog idola D Annunzia u naše krajeve, napustilo je Hrvatsku padom Italije 8.9. 1943.

Dočim 60 tisuća iseljenih Hrvata u Kraljevinu SHS (u Zagreb 10 tisuća), i u druge zemlje gotovo više nikada se nije vratilo u svoje rodne krajeve.

Istina o Talijanima u RH krije se u dekretu talijanske Vlade s kraja 1923. godine, kojim je potalijančeno 115 tisuća hrvatskih i slovenskih prezimena te toponima.

Nažalost, ta potalijančena prezimena mnoge su Mussolinijeve sluge sačuvale i nakon pada Italije.

Eto, to je talijanska nacionalna manjina u RH koju hrvatski građani hrane, maze i paze kao oči u glavi.

To je grozno da groznije ne može biti.

I, molim vas lijepo, dragi moji sugrađani, naš premijer uzima sebi za savjetnika izdajicu hrvatskog roda ili još bolje rečeno, odnarođenog Hrvata Furia Radina.

Nemojmo se iznenaditi ako nam gospodin Plenković nakon ovog bisera pokloni još jedan dragulj i za svoju savjetnicu za kulinarstvo angažira čuvenu FURLANSKU kuharicu Lidiju Motiku Baštijanić veleposlanicu neofašizma u ovim našim prostorima uz svesrdnu podršku HRT-a.

Sada iz groba moga oca čujem i njegov glas – Sine moj, zar je moguće da šutke možeš prijeći preko svega onoga što su nam činili Mussolinijevi fašisti i naše izdajice fašizmom otrovani talijanaši.

Sigurno znaš da su mene, baku, djeda, barbu i tetu žive spalili, a tokom tragične šajinske noći 9.siječnja 1944. godine, cijelo selo spalili i ukupno pogubili 54 nevinih ljudi.

Da, dragi oče, ta teška rana i danas u mojoj 84.godini života živi u meni.

Ništa manje rane ne osjećaju ni potomci nevino ubijienih ljudi sela Lipe, Barbići, Krešine,  Bokordići, Savičenta…….

I njihovim bakama, djedovima, majkama i očevima , braći i sestrama, njemački su nacisti oduzeli pravo na život zahvaljujući prokazivanju domaćih izdajica – predaka današnjih hrvatskih talijanaša.

Ča ste vi Istrijani?

Ovu pjesmu poklanjan svin hrvatomršcima

Skužajte, nisan dobro kapija,

ma ča me vero pitate:

Ča ste vi Istrijani?

Ma, ča vas ni sram to mene pitati?

Kako se samo usudite?

Od kuda van ti kuraj?

Moran van, lipi moj gospodine,

reći, da ste me jako rabija.

Radi kušencije van neću

grdu besidu reći,

ma vero van moran povidati

da ste me grdo ufendija.

I, znate ča, mi se pera

da vaše beside

peljaju vašu želju

na štrambi put,

na štrambu bandu.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od pamtivika

za hlapce i ljude druge file držali.

Vi kako da biste stili

da smo mi Istrijani

vni ča su nas od vajka

kreli, ubijali, u jame hitali

i ščavima zvali.

Ne, ne, lipi moj gospodine,

ni to tako kako Vi pensate

i kako bi Vi stili da bude.

Vi ste grdo žbalja.

Vi ste, moj gospodine,

sigurno z nikon nesnagon od čovika kušelja,

ki se za par lir proda i ki,

prije nego se je sebe

i svojih korini odreka,

ni na patnje i muke

svoga naroda pensa.

Radi tega ću van,

dragi moj gospodine,

lipo povidati ča smo mi Istrijani.

Zapoštajte vo ča ću van sada reći:

Istrijan je od vajka,

kako bi moj pokojni did reka,

prije svega trpežan i pravi čovik bija.

Za svoju fameju i za sebe

vajka je škrbija,

po cile dane i noći je dela i ribu peška.

U nedilju h maši je hodija

i Bogu se molija.

Nikad ninega ni ufendija.

Kadi kodar je moga, svaken je pomoga,

na svoje veselje i sriću dragega Boga.

Srićan sam

ča svaki nacionalno osvišteni Istrijan zna

da ste se kujena

i da ni tako kako ste Vi, moj gospodine,

šporko pensa.

Svoji na svojen

od vajka smo želili biti.

Tuje gospodare

nikad nismo želili imati,

po svitu smo morali bižati

da bi glavu mogli škapulati.

I još ništo ću Vas zamoliti

– škodu u našem vrtlu

nan nemojte nikad delati,

kunfine i zide u naših korti

nan nemojte zidati,

naše žirje nan nemojte ticati i

– vidit ćete –

vajka ćete naš preteja biti

i z bukalete z nami istrijansko vino piti.

I, još samo to da znate,

pravi Istrijan,

da se dobro kapimo,

od vajka Hrvat je bija

i za vajka to će ustati.

Zbog svega tega Vas molin,

nemojte me nikad više takove štupidece

– Ča ste vi Istrijani, pitati.

A vni ča su zabili od kuda su,

čigovi su i kako su se nikad zvali,

neka he sram bude

i neka h vragu gredu,

a Bog neka njin grihe nikad ne oprosti.

Voljenoj hrvackoj Istri z ljubavlju i nacionalnin ponoson Marko- Ivan Pekica

 

 Moj pokojni otac Pave Pekica (1913. – 1944.) – živ spaljen u tragičnoj šajinskoj noći 9. siječnja 1944. godine.