“Jebeš sve druge dobitnike Nobelove nagrade. Treba dodijeliti Nobela svim hrvatskim vladama, a posebno ministrima poljoprivrede od 90-ih do danas, za ono što su uspjeli napraviti Slavoniji i Baranji.” Tada su me neki ismijavali. Danas, deset godina kasnije, stvari su još gore.

Mediji su se ovih dana raspisali kako Hrvatska nema dovoljno domaće proizvodnje mlijeka i mesa ni za nekoliko mjeseci ozbiljnije krize. Kako smo došli do toga? Kako je moguće da zemlja koja je nekad hranila sebe i dobar dio regije danas ovisi o uvozu hrane?

Od 1990. do danas hrvatsku poljoprivredu vodilo je 13 različitih ministara kroz lijeve, desne i navodno seljačke vlade. U tom razdoblju u poljoprivredu su upumpane milijarde kuna i eura. Samo od ulaska Hrvatske u EU osigurano je više od 6 milijardi eura europskih sredstava za poljoprivredu i ruralni razvoj. Novca očito nije nedostajalo. Nedostajalo je rezultata.

Neki ministri završili su u aferama, neki pod istragama, a neki i s pravomoćnim presudama. Ali problem nije u jednom čovjeku niti u jednoj stranci. Problem je što su svi zajedno, bez obzira na boju dresa, uspjeli od zemlje koja je hranila sebe napraviti državu koja danas uvozi sve više mlijeka, mesa, voća i povrća.

Kako smo uspjeli potrošiti milijarde, a postati manje samodostatni nego prije?

Danas je samodostatnost u proizvodnji mesa oko 63 posto. Govedina je pala s oko 90 na 58 posto, svinjetina sa 67 na 50 posto, a više od polovice mesa koje se pojede u Hrvatskoj dolazi iz uvoza. Za takav uspjeh treba nova kategorija Nobelove nagrade. Ona stara više nije dovoljna. Nek se zove: Nobel za … Smislite sami.