Štrajk je izazvao potpuni kolaps u Zagrebu, piše Hamed Bangoura.
Drugi je dan štrajka. Zagrebom vozi jedan tramvaj i jedan autobus. Ostalo stoji. Ljudi kasne na posao, na dijalizu, na prvu smjenu.
Sindikati traže jedno, uprave nude drugo. Između tih brojki stoji cijeli grad. Brojki koje nitko ne voli spajati u istoj rečenici.
Zagrebački holding je 2023. imao 4.806 zaposlenih. Lani 5.357. Petsto pedeset ljudi više u dvije godine. Danas u Holdingu radi oko 5.200 ljudi, u ZET-u oko 3.900.
Predsjednik Uprave Holdinga ima osnovnu bruto plaću 6.800 eura. Dvojica članova Uprave po 6.450. Uz to i službeni auto, 24 sata dnevno. Vozač tramvaja ili autobusa je, prema podacima Holdinga, u srpnju u prosjeku primio 1.992 eura neto. Komunalni radnik u Čistoći 1.651. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u srpnju bila je 1.540 eura.
I sad ti meni reci tko je ovdje neprijatelj koga.
Vozač koji vozi tramvaj u pet ujutro? Čovjek koji ti u šest diže kantu? Ili onaj tko je smislio sustav u kojem je za svaki problem rješenje bilo zaposliti još nekoga, pa se onda čudimo da je skupo?
Račun ne plaća ni uprava ni sindikat. Račun plaćaš ti. Kroz komunalnu naknadu, kroz cijenu odvoza smeća, kroz porez koji ti ode prije nego što ti plaća sjedne na račun. Ti koji jedva držiš glavu iznad vode i nemaš sindikat, nemaš upravu, nemaš službeni auto 24 sata dnevno. Obično imaš kredit i rok.
Nemam ništa protiv čovjeka koji traži veću plaću. Imam nešto protiv sustava u kojem se dogovaraju dvije strane, a plaća treća, koja nije bila ni pozvana za stol. Zapravo jest, ali je glasala za taj isti nakaradni sustav i stvorila državu u kojoj je onaj tko ti spašava život plaćen lošije od prosjeka.
Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u srpnju bila je 1.540 eura.
Medicinska sestra, nakon povećanja, oko 1.320 eura. Ona koja te u tri ujutro okreće u krevetu, koja prva vidi da nešto nije u redu i koja te drži za ruku kad nema nikoga drugog. Ispod prosjeka.
Policajac, prosječno, oko 1.250. Onaj koji ulazi u stan iz kojeg se čuje vika, ne znajući što ga čeka iza vrata. Ispod prosjeka.
Učitelj, od travnja, oko 1.520 eura. Čovjek kojem ujutro ostaviš ono najvrjednije što imaš. Točno na prosjeku, ni euro više. A predsjednik Uprave jedne gradske firme ima 6.800 eura bruto osnovne plaće i službeni auto 24 sata dnevno!!!
Nitko od njih nije kriv što ima to što ima. Kriv je sustav koji je odlučio što koliko vrijedi. Problem nije što ih ima previše u javnoj upravi. Problem je što ih ima previše na krivim mjestima. Nedostaje nam sestara, policajaca, učitelja, sudaca koji bi presudu donijeli dok si još živ.
Ne nedostaje nam savjetnika, povjerenstava, agencija i onih koji koordiniraju koordinatore.
Pa kad se traži povišica za onoga tko stvarno radi, odgovor je uvijek isti: nema novca, budimo realni. Ima novca.
Samo je raspoređen po logici koja s temeljima društva nema veze.
Država ne opstaje na povjerenstvima. Država se drži na pet stupova. Na onome tko te čuva, tko te liječi, tko ti sudi, tko te brani i tko ti uči dijete. Kad tih pet stupova popusti, nijedan ured neće ništa spasiti.
Mi smo napravili zemlju u kojoj je najsigurniji posao onaj koji se ne vidi, a najnesigurniji onaj bez kojeg se ne može. I onda se čudimo što nam sestre odlaze u Njemačku, a mladi policajci na gradilište. Nisu oni izdali sustav. Sustav je prvi izdao njih.
Pa onda nek su stadioni i sidrene cijene zabava za građane. Neka su krivi i ono malo poduzetnika koji ne posluju s državom i lokalnom samoupravom, zato što njihovi radnici ne dosežu ni prosječnu plaću i nemaju sindikat koji bi se za njih izborio. Hebeš prave probleme. Kruha i igara nam dajte i gledajte drži li Slaven Bilić ruku na srcu dok svira himna. To su pravi problemi, sve ostalo je nebitno.
