Prije nekoliko dana su dva hrvatska kluba napravila nešto veliko na europskoj sceni. Rezultat o kojem bi se trebalo pričati danima, od kojeg bi djeca trebala sanjati da jednog dana igraju na tom nivou, a navijačke skupine bi trebale kao nekad pjevati: “Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska s njima se ponosi čitava Hrvatska.” (Tako nekako je išla pjesma)

A umjesto toga opet pričamo o tučnjavama, topovskim udarima, nacističkim pozdravima i pokličima koji slave najcrnje stranice svjetske povijesti. To sa sportom veze nema. Sa sportom veze nema da prekidaš utakmicu, a tvoj klub vodi, unutra je i treba izdržati do kraja. Opet je šaka pojedinaca i zaluđena masa tinejdžera, jer realno to su klinci koji ni sami ne razumiju što izvikuju, uspjela ukrasti pažnju od sportskog uspjeha koji je trebao biti vijest dana. I to je najveći problem. To nije par pojedinaca koji su se “ponijeli loše”. To je sistem koji se predugo tolerira.

Normalan građanin koji bi poveo dijete na stadion da u miru pogledaju utakmicu, dobro promisli hoće li to učiniti, jer zna da postoji realna šansa da mu dijete umjesto nogometne lekcije dobije lekciju iz mržnje. A djeca koja to gledaju uživo s tribina, ako roditelji pored njih ne reagiraju, ne kažu da to nije u redu, polako to počnu doživljavati kao normalno.

Najveća krivnja je ipak na politici i državi koja to dopušta godinama, iz sezone u sezonu. Krivnja, jer su svojim narativima u Saboru u javnom prostoru, svojim egoističkim, neprimjerenim i bahatim nesuvislim govorima, posijali i dodatno “naložili” vatru. Govorima u kojima nema rješenja, već samo govori radi govora, kako bi dodatno polarizirali društvo i masu gurnuli u apatiju.

Krivnja je i na društvu koje se “ne bi štelo mešati”, jer to se njih ne dotiče. Gledam svoja posla, rekli bi.

Ovo što se dogodilo posljednja dva dana nije od jučer, i nije pravni problem. Zakoni i mehanizmi postoje. Jesu li kazne adekvatne? Očito nisu, i očito ih treba mijenjati. Ovo je problem volje. Treba samo politička volja i muda da se to provede dosljedno, bez izuzetaka i bez štićenja nikoga.

Te volje nema. I neće je biti dok se ne desi neko veliko sranje koje se ne može gurnuti pod tepih. Tada će se sve rješavati po hitnom postupku, preko noći. Zbog pritiska javnosti na ovaj najnoviji „nestašluk“ malo će se intervenirati, a onda će se priča stišati i sve će se vratiti na staro.

Nekome ovakvo stanje očito jako dobro odgovara.