Hrvatskoj trenutno nikako nije trebao novi stadion pogotovo ovaj koji izgleda kao poluotvorena kartonska kutija i koji će porezne obveznike koštati 200 milijuna eura, ali kad narod već plaća onda ima i pravo reći kakav stadion želi ili ne želi.
Eto ga.
Čekali smo ga desetljećima.
Sanjali smo novi Maksimir, zamišljali moderne tribine, krov, paklenu atmosferu, stadion koji će biti ponos Zagreba i Dinama.
I onda su nam ga pokazali.
I prva reakcija?
Je li ovo stadion ili su nam slučajno predstavili novu terminalnu zgradu aerodroma?
Nemojte me odmah napasti.
Znam.
„To je moderna arhitektura.“
„Ne razumijete koncept.“
„Treba pričekati da se izgradi.“
„Render nije isto što i stvarnost.“
Sve stoji.
Ali imam jednu malu molbu.
Nemojte mi objašnjavati što bih trebao misliti o onome što vidim.
Jer vidim stadion.
Odnosno, pokušavam ga vidjeti.
A ono što vidim izgleda kao da je netko uzeo četiri tribine, razdvojio ih, stavio ih pod neke ogromne betonske plohe i onda rekao:
„Evo, ljudi, ovo vam je budućnost.“
I znate što?
Možda jest.
Ali ako je ovo budućnost, onda bih se stvarno volio na trenutak vratiti u prošlost.
Jer stari Maksimir, kakav god bio, barem izgleda kao stadion.
Ovaj novi izgleda kao da se stadion posvađao sam sa sobom.
Jedna tribina tamo.
Druga malo dalje.
Pa praznina.
Pa neki golemi krov.
Pa još jedna tribina.
I sve to zajedno treba predstavljati novu nogometnu arenu.
Možda je to umjetnost.
Možda je to arhitektonska filozofija.
Možda je to, kako su nam objasnili, igra mase i praznine.
Samo što se ja bojim da će na kraju biti više praznine nego mase.
A onda dolazimo do onoga što meni kao navijaču nije nimalo nevažno.
Atmosfera.
Jer stadion nije samo građevina.
Stadion je buka.
Stadion je pjesma.
Stadion je 30 i nešto tisuća ljudi koji u istom trenutku urlaju, zvižde i skaču.
Stadion je osjećaj da se zvuk odbija od tribina i vraća natrag na teren.
A ovdje su tribine – razdvojene.
Otvorene.
Rascijepljene.
I onda mi netko kaže da ne trebam brinuti o akustici jer će stručnjaci sve izračunati.
Naravno da trebaju.
Ali upravo zato i pitam:
Kako će ovo funkcionirati kada umjesto lijepog rendera unutra bude 35.000 ljudi?
Jer meni je potpuno nebitno hoće li stadion izgledati fantastično na fotografiji snimljenoj dronom.
Hoću znati kako će izgledati kada Dinamo zabije gol u 93. minuti protiv Hajduka.
Hoću znati hoće li se tribine tresti.
Hoću znati hoće li protivnički igrač imati osjećaj da je ušao u kotao.
Hoću znati hoće li se pjesma s jedne tribine prelijevati na drugu.
Hoću stadion.
Ne arhitektonski esej.
I sada dolazimo do možda najluđeg dijela.
Ovo neće platiti arhitekti.
Neće platiti članovi žirija.
Neće platiti oni koji su osmislili koncept „mase i praznine“.
Platiti ćemo ga mi.
Građani Zagreba.
Građani Hrvatske.
Porezni obveznici.
Projekt se procjenjuje na više od 200 milijuna eura bez PDV-a za stadion i prateći kompleks.
Više od 200 milijuna.
Za te novce, oprostite, ali građanin smije biti izbirljiv.
Smije reći da mu se ne sviđa.
Smije pitati zašto baš tako.
Smije pitati postoji li bolje rješenje.
I ne, to ne znači da građani trebaju projektirati stadion.
Ne tražim da gospođa iz Dubrave i gospodin iz Trešnjevke sjednu za stol i crtaju tribine.
Ali ako je na natječaj stiglo 88 radova, onda očito nije postojao samo jedan način da Maksimir izgleda.
Postojale su druge ideje.
Druga rješenja.
Drugi arhitektonski pristupi.
I sada bi trebalo biti potpuno legitimno pitati:
Zašto baš ovo?
Ne „zašto je ovo stručni žiri izabrao“.
To znamo.
Ali zašto je ovo najbolje rješenje za nogomet?
Zašto je najbolje za navijače?
Zašto je najbolje za akustiku?
Zašto je najbolje za Zagreb?
I zašto bi građanin koji će sudjelovati u financiranju svega toga trebao samo šutjeti i čekati da mu se kaže da je ovo – lijepo?
Ne mora biti lijepo.
Mora biti dobro.
A to nije isto.
I zato mi je fascinantno kada se javna kritika dočeka gotovo kao napad na struku.
Kao da čovjek mora imati doktorat iz arhitekture da bi mogao reći:
„Brate, meni je ovo ružno.“
Ne mora.
Ako mi pokažete automobil i kažem da mi izgleda kao kanta za smeće, ne morate mi objašnjavati aerodinamiku.
Vidim ga.
Ako mi pokažete kuću i kažem da mi izgleda kao skladište, ne morate mi držati predavanje o brutalizmu.
Vidim je.
I ako mi pokažete stadion za koji ćemo potrošiti stotine milijuna eura i kažem da mi izgleda kao golemi betonski svemirski brod koji je izgubio navigaciju iznad Maksimira – to je također legitimno mišljenje.
A meni upravo tako izgleda.
Golemi betonski svemirski brod.
Samo bez svemira.
I bez potrebe da bude u Maksimiru.
Možda će se s vremenom sve promijeniti.
Možda će projekt doživjeti određene korekcije.
Možda će se nakon izgradnje pokazati da je unutrašnjost spektakularna.
Možda će akustika biti fantastična.
Možda će navijači za deset godina govoriti:
„Kako smo mogli biti protiv ovoga?“
Sve je moguće.
Ali danas imamo pravo suditi o onome što nam je predstavljeno.
A meni ono što je predstavljeno ne izgleda kao stadion koji će za nekoliko desetljeća ljudi gledati sa suzom u oku i govoriti:
„To je naš Maksimir.“
Više mi izgleda kao:
„Tko je ovo nacrtao?“
I još nešto.
Ako već imamo priliku potrošiti više od 200 milijuna eura, zašto ne bismo prije konačne realizacije još jednom otvorili pitanje dizajna?
Zašto građanima ne pokazati najbolje pristigle radove?
Zašto ne napraviti javnu prezentaciju?
Zašto ne pitati navijače?
Zašto ne čuti ljude koji će tamo dolaziti?
Ne tražim referendum o tome treba li stadion imati 34 ili 35 tisuća sjedalica.
Tražim samo malo poštovanja prema ljudima koji će to plaćati.
Jer najlakše je potrošiti tuđi novac.
Najteže je opravdati ga.
I tu dolazimo do moje najdraže ideje.
Ako ćemo već napraviti stadion koji izgleda ovako, mogli smo možda samo uzeti stari Maksimir, malo ga oprati, staviti mu krov preko tribina, ubaciti nekoliko novih sjedala, malo LED rasvjete i reći:
„Evo ljudi, modernizirali smo ga.“
Možda bi bilo jeftinije.
Možda ne bi.
Ali jedno je sigurno.
Barem bismo znali da gledamo stadion.
Jer ovaj novi Maksimir zasad izgleda kao da se arhitektura toliko trudila biti posebna da je putem zaboravila jedno vrlo jednostavno pitanje:
Čemu stadion zapravo služi?
Da bude lijep?
Da bude moderan?
Da bude arhitektonski zanimljiv?
Da ga hvale stručni časopisi?
Sve to može.
Ali prije svega treba biti mjesto gdje će ljudi doći gledati nogomet i napraviti atmosferu koju će pamtiti cijeli život.
Ako to dobije – onda neka bude i svemirski brod.
Ali ako ćemo za više od 200 milijuna eura dobiti građevinu u kojoj se navijanje bude gubilo kroz praznine između tribina, onda imamo pravo postaviti pitanje:
Jesmo li stvarno morali rušiti stari Maksimir da bismo napravili ovakav novi?
Jer možda najveća ironija cijele priče neće biti to što je novi stadion ružan.
Možda će biti puno gora.
Da ćemo nakon svega shvatiti da smo za stotine milijuna eura napravili nešto što je izvana futurističko, iznutra prosječno, a po atmosferi – isto ono na što smo se desetljećima žalili.
Samo skuplje.
Puno skuplje.
I zato, prije nego što se ovo čudo pretvori iz rendera u beton, čelik i milijune eura:
Stanimo na trenutak.
Pogledajmo još jednom sve prijedloge.
Pitajmo arhitekte.
Pitajmo stručnjake za akustiku.
Pitajmo navijače.
Pitajmo građane.
I, za promjenu, poslušajmo one koji će sve to plaćati.
Jer Maksimir nije laboratorij za arhitektonski eksperiment.
Maksimir je stadion.
I bilo bi lijepo da tako i izgleda.
