U četvrtak, 29. listopada 2026., u Zagrebu je umro čovjek koji je cijeli život dokazivao da se može istovremeno biti jedan od najvećih matematičara svijeta i jedan od najupornijih Hrvata. Josip Pečarić, rođeni Bokelj iz Kotora, redoviti član HAZU, profesor čije su teorije nejednakosti otvarale vrata na svim kontinentima, otišao je tiho. Ali, tišina koja ga je pratila u Hrvatskoj nije bila tišina poštovanja, bila je tišina onih koji su godinama vježbali da ga ne čuju, ili da ga čuju samo kao prijetnju.

Dvostruki opus

U svijetu su ga zvali velikim imenom teorije nejednakosti. U Hrvatskoj su ga zvali drugim imenima. Rođen je 2. rujna 1948. u Kotoru, u zemlji koja je tada još nosila tuđe ime, a u gradu koji je uvijek nosio svoje. Bokelj koji je u sebi nosio sjećanje na more i na kamen, a kasnije i na ono što se događa kad Hrvat iz Boke dođe u Zagreb i shvati da mnogi u glavnom gradu znaju manje o Boki nego što su znali u Beogradu. Diplomirao je u Beogradu, doktorirao matematiku 1982. na Jensenovim nejednakostima, a 1987. došao u Zagreb. I ostao. Od tada je gradio dvostruki opus, jedan koji se broji u tisućama radova i desecima tisuća citata, i drugi koji se broji u desecima knjiga, otvorenih pisama i javnih riječi koje su mnogima bile preteške.

Matematika mu je bila jezik kojim se razumije s cijelim svijetom. Nejednakosti, konveksne funkcije, operatorske metode, to su bile teritorije na kojima nije imao rivala među Hrvatima, a među desetak najplodnijih na cijelom planetu. Pokrenuo je časopise koji su prvi hrvatski matematički časopisi ušli na SCIE listu. Bio je među dva posto najcitiranijih znanstvenika svijeta. Državna nagrada 1996., Red Danice hrvatske 1999. iz ruke Franje Tuđmana, konferencije u njegovu čast, cijeli brojevi međunarodnih časopisa posvećeni njemu. U matematičkim krugovima od Lahorea do Moskve njegovo ime nije trebalo objašnjavati.

A onda je govorio kao Hrvat.

I tu je počinjala druga, mračnija knjiga. Jer u Hrvatskoj je već desetljećima teško biti Hrvat koji to ne krije. Teško je reći da je Domovinski rat bio pravedan, da su branitelji branili, a ne da su ‘agresori u vlastitoj zemlji’. Teško je reći da je mit o Jasenovcu bio i političko oruđe, a ne samo teška povijest. Teško je reći da pozdrav kojim su ginuli mladići u Vukovaru, Dubrovniku i na Kupi nije zločin sam po sebi. Teško je biti Bokelj koji pamti da je Boka hrvatska. Teško je biti akademik koji ne šuti kad drugi akademici šute.

Pečarić nije šutio. Pisao je knjige o Jasenovcu u kojima je tražio brojke umjesto legendi. Branio je Thompsona kad su ga progonili kao da je pjesma opasnija od tenka. Potpisivao je peticiju 2015. da ‘Za dom spremni’ bude službeni pozdrav vojske, jer je smatrao da se ne smije odricati onoga čime su se ljudi pozdravljali dok su umirali za Hrvatsku. Pisao je o Stepincu, o Boki, o onima koje je zvao Bulajićevim učenicima. I svaki put kad bi progovorio, netko bi ustao da ga preodgoji.

Predigra za etiketu

Najotrovniji napadi nisu dolazili od stranaca. Dolazili su iznutra. Index u članku nije mogao proći bez toga da ga odmah označi kao ‘krajnjeg desničara’, ‘povijesnog revizionista’ i ‘zagovornika ustaškog pozdrava’, kao da je cijeli njegov matematički opus bio samo predigra za tu etiketu. Wikipedia ga je, na engleskom i na ‘srpskohrvatskom’, stavila među one koji se bave ‘historijskim negacionizmom i poricanjem Holokausta’, a Simon Wiesenthal Centre zbog njega je pozivao da se zabrane publikacije koje dovode u pitanje službene brojke o ustaškim zločinima. Ivo Goldstein, s kojim je Pečarić vodio dugogodišnji rat riječima i tužbama, nazivao ga je priučenim matematičarom, koji piše ustašoidne pamflete. Pečarić mu je uzvraćao imenom ‘drobilica’ i zaustavljao mu put u Akademiju. Portal Novosti za njega je pisao kako je najveći revizionistički povjesničar-amater. A sve to dok je čovjek imao više od tisuću i dvjesto matematičkih radova i dok je bio među najcitiranijima na svijetu.

Opasni znanstvenik

To nije bio spor oko činjenica. To je bio spor o pravu da Hrvat u Hrvatskoj smije govoriti kao Hrvat. Jer, ako si matematičar svjetskoga glasa, ali pritom braniš Domovinski rat, ako kažeš da Jasenovac nije bio samo ono što su govorili partizanski propagandisti, ako ne prihvaćaš da je svaki hrvatski simbol automatski zločinački, onda nisi znanstvenik. Onda si problem. Onda te se mora svesti na etiketu, da se ne mora ni odgovarati na ono što si napisao.

Pečarić je to znao. Znao je da u zemlji u kojoj su bivši komunisti i njihovi nasljednici zadržali kulturne i medijske položaje, domoljublje nije vrlina. Ono je sumnja. Ono je retrogradnost. Ono je nešto što se tolerira samo ako je tiho, folklorno i bez posljedica. A on nije bio tih. Bio je Bokelj koji je došao iz kamena i mora i nije htio da mu se kamen pretvori u pijesak, a more u tuđu vodu.

Odlazak viši od smrti

Umro je u osamdesetoj godini, ostavivši za sobom dvije ostavštine koje se ne mogu pomiriti u istoj rečenici: jednu koja se mjeri citatima i časopisima, i drugu koja se mjeri mržnjom onih kojima je smetalo što je uopće postojao kao Hrvat. U svijetu će ga pamtiti po nejednakostima koje je dokazao. U Hrvatskoj će ga pamtiti po nejednakosti koju je odbio prihvatiti, nejednakosti između onoga što Hrvat smije biti u vlastitoj zemlji i onoga što mu dopuštaju da bude.

I zato je njegov odlazak više od smrti jednog akademika. To je podsjetnik da u ovoj zemlji još uvijek postoje ljudi koji su spremni platiti cijenu da budu ono što jesu. A cijena je, kako je Pečarić cijeli život pokazivao, visoka. Jer ovdje nije teško biti matematičar svjetskog glasa. Ovdje je teško biti Hrvat.