Ugledao sam čovjeka neuredne kose s nekom kapom na glavi. Šetao je opušteno obalom u nekoj izgužvanoj majici. Sjećam se kako je uz osmijeh dobacivao nešto čovjeku koji se nalazio na obližnjem brodu. U jednom trenutku pomislio sam samo na jednu stvar. Da bi to mogao biti Oliver. I bio je. Toliko je bio jednostavan. Opušten. Nenamješten. Spontan. Iskren. Otvoren. Toliko blizak ljudima.

Čovjek bez lickanja izvana. Bez pretvaranja iznutra. Onakav kakav jest u svojoj biti. I gotovo da si mu kroz sve to mogao vidjeti dušu. Punu života i vjere u ono ljudsko u ljudima koje još uvijek postoji unatoč surovosti svijeta gdje svi pate od nekih umišljenih veličina.

Malo je takvih ljudi kao što je bio naš legendarni i nikad prežaljeni Oliver Dragojević. Približe ti se kroz emociju. Kroz par riječi. I otkriješ mnoge istine. I o sebi. I o životu. Životi velikih ljudi posve su jednostavni. A njihov sjaj ne prolazi. Nikada. Takvu veličinu jednostavnosti nikada nećemo moći razumjeti. Njihove duše sjaje kroz vječnost i dotiču nas na jedan poseban način, podsjećajući nas kako je divno biti čovjek.