- Elia Pekica Pagon
- Snimka zaslona YouTube - Večernja škola
Zbogom i doviđenja na nekom boljem mjestu jednom divnom i plemenitom, skromnom i samozatajnom i rijetko simpatičnom čovjeku u čijem duhu smo svi mogli pronaći dio sebe.
Da…Tužno je kada odlaze ljudi koje smo voljeli, a pogotovo kada odlaze oni ljudi koji su davali sebe cjelokupnom društvu želeći ga učiniti boljim nego što jest, koji nisu živjeli samo za sebe, nego još više za druge, za sve nas.
Jučerašnji dan obilježila je tužna vijest o odlasku na vječni počinak Mladena Horvata koja nas je sve neizmjerno rastužila. No, nemojmo samo uobičajeno napisati – ‘Počivao u miru’ i skrolati dalje po zaslonima mobitela, misleći kako je to samo još jedna u nizu vijesti, jer više je to od vijesti, jer i sam život je puno više od jedne vijesti. Nemojmo dozvoliti da digitalni svijet ugasi emocije u nama i pretvori nas u automatizirane robote koji su samo naučeni digitalno reagirati, ali ne i istinski osjećati. Digitalni svijet nije stvaran. On je samo nuspojava stvarnosti u kojoj živimo. Naše emocije su stvarne. Ne dozvolimo nikome i ničemu da ih uguši u nama.
Zastanimo na tren i sjetimo se svega lijepoga što je ostalo iza nas i koliki je dar jedan život. Zamislimo se malo… Cijeli jedan život obogaćen s toliko predivnih priča i knjiga se odjednom naglo završava, a mi bismo je htjeli nastaviti čitati… Ne želimo je zatvoriti. Ostavljamo je otvorenom u nadi za bar još kojom stranicom. Tužna sam.
Otišao je netko tko je ljudima poklanjao radost, a sada nam suze same od sebe teku niz lice, iako bi Mladen da nas vidi ovako tužne sigurno rekao nešto smiješno i našalio se na svoj račun čak i u najtužnijem trenutku, kako bi nas podsjetio da na život trebamo gledati kao na zafrkanciju, a ne doživljavati ga previše ozbiljno, jer na kraju sve ionako završava tako kako završava…
Razmišljam o tome kako ćemo svi jednoga dana biti nekome tužna vijest kada utonemo u vječni san. Zato, ne gledajmo na najtužnije trenutke kao na vijesti, već kao na poruke o Životu koji dijelimo jedni s drugima, ne znajući kada će nas netko iznenada napustiti. Svaki trenutak je dragocjen. O tome se radi.
Ovozemaljski Život je tako kratak pa se s pravom pitamo – čemu patnja, bol i suze, kad ionako ova predstava zvana Život uvijek tragično završava i kada bismo svaki trenutak života mogli jedni drugima i sebi samima uljepšati koliko god je to moguće? Drugačijeg završetka ili prijelaza u drugu dimenziju ionako ne može biti. Vrijeme ide. Svi idemo istim stazama, ali na različite načine.
Neki su ljudi došli na ovaj svijet kako bi svojom crnom tintom drugima zagorčavali živote i oni će pri završetku svoga puta krenuti dalje u smjeru tame, ali na svu sreću ima i onih drugih, nama puno dražih ljudi poput Mladena Horvata, tih vjernih čuvara našeg zajedničkog duha ispunjenog vedrinom, koji su došli na ovaj svijet kako bi ga za života uljepšali ne samo sebi, nego i ljudima oko sebe, kako bi svima podarili svjetlost i nadu u bolji svijet. Takvi vjerni čuvari duha dobrote i pronositelji pozitivnih vibracija pri završetku svoga puta nastavljaju ići putem svjetlosti, nastavljajući pobjeđivati svaku tamu kao što su to činili za života, jer su rođeni kao lučonoše, jer u njima oduvijek živi svjetlost. Dobrota je uvijek jača od zla. Svjetlošću pobjeđujemo mrak. Ljubavlju pobjeđujemo svaku mržnju, a humor je najbolji protuotrov tom tužnom kraju naših ovozemaljskih koraka koji nas sve čeka.
Jedino smijehom prkosimo prolaznosti. Jedino ljubavlju dotičemo vječnost! Jedino svjetlošću u nama i oko nas imamo pravo nadati se svjetlosti na kraju puta.
Dok smo tu i dok još imamo jedni druge trebali bismo se voljeti i pronaći milijun razloga za sreću i smijeh, jer upravo je to ono što nas spaja i oslobađa svih okova i što ljudima ovih prostora danas najviše nedostaje. Humor je najbolji ispušni ventil koji čovjeka oslobađa od stresa. Nema ljepšeg osjećaja od bliskosti s drugim ljudima i humora koji nas sve spaja u jednu predivnu i neizrecivu energiju.
No, danas je ljudima, na veliku žalost, sve manje do smijeha. Ne bez razloga. Politika i njezina prljava propaganda ušutkali su ljude i učinili ih preplašenim i međusobno otuđenim voštanim figurama bez prava na slobodu, opuštenost i smijeh. Humora u javnom prostoru gotovo da više i nema, jer sve ono što se događa u svijetu u kojem živimo ne inspirira ljude na humorističan pristup životu.
Ovaj je prostor izgubio svoj nekadašnji šarm. Neutemeljena sustavna strogoća i cenzura uništile su slobodu govora, izražavanja pa tako i slobodu ironiziranja naše apsurdne stvarnosti. Usnuo je Mladen Horvat, nezaboravni fakin i vječni dječak Denis iz ‘Večernje škole’ i sa sobom ‘u modro nebo iznad Zagreba i njegove nebeske ravnice’ odnio dio onog našeg najdražeg nam duha koji sa svakim novim odlaskom dragih nam ljudi odlazi u nepovrat, ali i beskraj.
Usnuo je čovjek koji je svojim maestralnim umjetničkim izričajem spajao ljude i gradio mostove čak i tamo gdje se to činilo nemogućim. Razbijao je zidove između ljudi i poklanjao nam osmijehe, liječio nam dušu svojim specifičnim humorom, kao da nam govori – ‘Nije još sve izgubljeno dok se god možemo nesmetano šaliti i zafrkavati na svačiji račun’.
A svi nažalost znamo da danas tome više nije tako. Ljudi jako paze što pišu i govore, pazeći da ne bi pogriješili u toj novo-normalnoj ‘školi života’ u kojoj više nema mjesta improvizaciji u kojoj je Mladen Horvat bio majstor, već u toj školi samo možeš dobiti naputke o tome kako valja podobno razmišljati, kakve stavove valja zauzeti kako bismo bili ‘društveno prilagođeni i kako i što možemo javno govoriti..
Nema više spontanosti. Nema više improvizacije. Nema slobode. Nema opuštenosti. Nema iznenađenja. Nema čitanja između redova. Sve je unaprijed izrežirano i strogo određeno i kontrolirano te kasnije, kada se nađe u javnom prostoru, biva još strože nadgledano. Toliko je sve pod nekom stegom, ljudima toliko nedostaje one ljudske spontanosti i opuštenosti da bismo se svi najradije vratili u ‘Večernju školu’ da se malo opustimo, od srca nasmijemo i odmorimo od svega što nas tišti…
Odlaze dragi nam ljudi našeg doba, ali samo naizgled, jer njihov je trag neizbrisiv i ostaje zauvijek u našim srcima.
Hvala našem legendarnom Denisu na svakom trenutku istinske životne radosti provedene u smijehu i veselju čime je sa svojim kolegama i prijateljima vrlo uspješno liječio sve društvene rane bolje i preciznije od bilo kojeg sociologa. U neslobodnim i ideološki opterećenim društvima kao što je naše, humor je jedini lijek za dušu izmučenom narodu.
Vječna mu hvala na tom toliko vrijednom daru! Nedostajat će nam!
Počivao u miru Božjem, dragi naš Mladene! Mi smo s Tobom i Ti si s nama!
Izvor snimke: YouTube Večernja škola
