Gospodin bio i ostao, piše Ines Knežević.
Iako je javnost podijeljena i ima mnogo zavidnih i zločestih Dalićevi uspjesi su činjenica a ne samo priča.
Imali smo dva izbornika koja su ovom narodu donijela više veselja i radosti od ikoga od osnutka Hrvatske. Moglo bi se reći da su oni ovom napaćenom narodu bili jedini način i put za manifestaciju radosti i ponosa.
Mnogi zavidni reći će da su oni iz BiH, da su hdz-ovci, da su imali sreće i odlične igrače i da su zaradili mnogo novca.
Neki nemaju srama zadirati ni u privatni život Dalića i spominjati njegov brak, suditi o njegovom ljubavnom životu ili o njegovoj vjeri.
Takve ljušture koje u 90% slučajeva ne bi ništa ostvarili ni da im je dati najbolje igrače iz lige petice i koji skoro pa svi imaju vlastite razorene živote i brakove zbog vlastitih prijevara, narcisoidnosti i sebičnosti usuđuju se komentirati ljude kojima nikad neće biti blizu ni do pete.
Povlačeći nebitne teme takvima je to jedini način na koji mogu smanjiti povijesni uspjeh Dalića.
Takvi nisu štedjeli ni M. Ćiru Blaževića i pljuvali su po svemu što je napravio.
Da nešto razjasnimo.
Ne treba se nitko zamarati nečijom vjerom, brakom i novčanikom. To mogu raditi kući svojima.
Jedino što je bitno je to kako neko radi svoj posao za koji je plaćen i koji plodovi ostaju iza njega.
A tu se Daliću ne može naći ništa što bi ga diskreditiralo. Može netko pametovati koliko hoće i izigravati izbornika iz fotelje ali mišljenje takvih ima vrijednost kao prdac u vjetar.
ČINJENICA je da je Dalić sa svojim igračima ostvario najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa i da tri medalje ostaju ponos hrvatskog naroda zauvijek. Te medalje su vremenska kapsula koja će uvijek moći svakom pokazati što je naša reprezentacija postigla. Te medalje su natopljene srcem i ljubavlju, radom i znojem, ponosom i pobjedom.
Stoga, ja osobno, zahvalna sam za svaki lijepi trenutak koji sam proživjela zbog njih. Na puno srce se ne pljuje. Puno srce pustimo da ostane čisto.
Imali smo dva izbornika čiji će uspjeh biti jako teško ili skoro nemoguće nadmašiti.
Jedan nas je vodio dok smo bili još mlada država i dok je narod još bio ranjen. Njegova bronca utkana je u našu krv i dušu.
Drugi nas je vodio kad je bronca bila uspomena i kad se još nismo usudili misliti da je moguće ostvariti i više od toga. I on nas je razuvjerio na najljepši mogući način.
Podario nam je srebro u Rusiji, ponovio broncu u Kataru i donio još jednu srebrenu medalju u hrvatsku vitrinu nakon Lige Nacija.
To zaslužuje tišinu i naklon. I duboko hvala. I dovoljno svijesti da se ne daje pažnja pakosnima nego da se zadrži čisti prostor za uspomene koje žive u našim srcima.
Hvala za svaki gol, za svaku pobjedu i za svaku medalju. Hvala za svaku utakmicu, svoj posao ste radili iskreno, punim kapacitetom i bez kalkulacija gospodine Daliću.
Moje poštovanje imate jer moj stav ne ovisi o tuđim mišljenjima nego o onome što mi srce govori. A govori da je ponosono i veselo.
I kad dobijemo novog izbornika neću se zamarati njegovom vjerom, ljubavnim životom niti kako živi.
Uspjeh njegovog rada pokazati će plodovi koji će ostati iza njega a sve ostalo nije vrijedno spomena.
