Ja nisam zaboravila. Sjećam se i granatiranja i podruma i noćnih sirena i izgubljene mladosti. Vrlo brzo kroz jednu godinu sam naglo odrasla i zauvijek izgubila onu dječju radost i naivnost. Dan danas nikad više nisam ona vesela i vedra osoba kakva sam nekad bila. Iako sam površinski nastavila normalno živjeti tugu iz srca nikad nisam uspjela skroz iščupati. I 30 godina poslije slike su mi još žive.

I 30 godina poslije u sebi štujem sve one hrabre ljude koji su nas branili od najezde i okupacije krvoločnih bezdušnika. Ne stavljam cijeli srpski narod u isti lonac, ali isto tako ne želim nijekati da nije bilo zločinaca među njima jer ih je bilo i to jako puno. Žalosno da nisu odgovarali za svoje zločine. Mnogo su zla napravili i naše žrtve ne zaslužuju zaborav. Najmanje što možemo napraviti je da ih se ponizno sjećamo i odamo im počast koju zaslužuju.

Ako naš narod i dalje nastavi glasovati za lažne državotvorce onda se tako naš narod dobrovoljno odriče i svoje ostavštine i svog ponosa i svojih žrtava i onih koji su ih branili. Molim se da ostanemo ljudi i da zadržimo minimum humanosti. Toliki minimum humanosti da svjesno razlučimo dobro od zla.

Ostanimo ljudi i poštujmo svoje pale borce i ostale ljude koji su nastradali u ratu. Ako sve to naš narod zaboravi onda i ne zaslužujemo budućnost jer su nam tu budućnost oni dali. Isto tako budućnost i državu koju su nam dali trebamo nastaviti graditi i čuvati jer ako to ne napravimo, onda se izrugujemo daru onih koji su platili najveću cijenu.

Molim vas, ostanimo ljudi i čuvajmo svoju zemlju, ne izrugujmo se više našoj ostavštini, branimo našu slobodu i našu domovinu. Dar naših palih branitelja sada nam žele oteti drugi neprijatelji, probudi se narode i brani svoje ognjište. Danas imamo nešto braniti jer su nam to naši borci poklonili, hajdemo i mi svojoj djeci pokloniti našu slobodnu domovinu u nasljeđe.