Islandski narod je na referendumu o pristupanju Europskoj Uniji odlučno rekao-NE.
Još uvijek postoje nacije koje s demokratskopolitičkog stajališta djeluju uzorno: jedan od primjera je Island. Ondje je narodu prepušteno da odluči želi li ponovno pokretanje pregovora o pristupanju EU-u. Većina građana to je odbila. Eurokratski zaokret ulijevo, zajedno s opsjednutošću regulacijama, tako i dalje zaobilazi Islanđane.
U nastavku možete pronaći članak mag. Christiana Ebnera:
Godine 1995. Austrija, Švedska i Finska istupile su iz EFTA-e kako bi pristupile EU-u. Švicarska, Lihtenštajn, Norveška i Island, s druge strane, ostali su u EFTA-i. EFTA je gospodarska zajednica suverenih država bez zajedničke politike i bez opterećujućih propisa. Poput EU-a, i EFTA sklapa trgovinske sporazume s trećim državama. Za razliku od EU-a, države članice EFTA-e smiju sklapati i bilateralne trgovinske sporazume s drugim državama. Države članice EU-a to ne smiju jer su trgovinski sporazumi u isključivoj nadležnosti EU-a.
Od našeg pristupanja 1995. godine EU je masovno proširio svoje nadležnosti i proračun. Europska komisija i Europski sud (ECJ) danas imaju mnogo veću moć nego 1995., a samoodređenje država članica znatno je ograničeno. EU je postao politička unija koja bi najradije odmah postala savezna država, samo kada bi joj države članice to dopustile.
EU je od 1995. politički snažno skrenuo ulijevo. Gustoća regulacija znatno je porasla, a pravo EU-a dovelo je do snažnog širenja socijalne države. Pritom socijalna prava nisu proširena samo za državljane, nego i za državljane drugih članica EU-a i državljane trećih zemalja, čak i za migrante koji traže azil, a koji u tim državama nikada nisu plaćali poreze ni doprinose za socijalno osiguranje. Kada neka zemlja pristupi EU-u, podvrgava se pravu EU-a. Obrnuto, pravo EU-a prestaje vrijediti kada zemlja istupi iz EU-a.
Većina Islanđana rekla je ne EU-u
U slučaju Islanda ili Švicarske pristupanje EU-u bilo bi povezano s političkim zaokretom ulijevo, zbog čega ga podržavaju samo lijeve stranke. Island je od 2010. do 2013. pregovarao o pristupanju EU-u. Pregovori su 2013. nakon promjene vlade stavljeni na čekanje, a 2015. vlada je objavila da se Island više ne treba smatrati kandidatom za članstvo. Donald Trump je od stupanja na dužnost 2025. godine u više navrata izjavio da SAD mora kontrolirati odnosno steći Grenland, pri čemu nije isključio ni uporabu vojne sile.
Islandska lijeva vlada u tome je prepoznala priliku da ipak progura pristupanje EU-u, sugerirajući dvije stvari: 1. Trump bi na kraju mogao ugroziti i Island. 2. U slučaju američkog napada države članice EU-a mogle bi i htjele bi vojno braniti Island. Pritom zgodno nije spomenuta činjenica da država kandidatkinja za članstvo u EU-u, Turska, drži pod okupacijom sjeverni dio teritorija Cipra, države članice EU-a, a da države članice EU-a u vezi s tim ništa ne poduzimaju. Osim toga, vlada je tvrdila da bi pristupanje EU-u smanjilo inflaciju.
Argumenti nisu uvjerili Islanđane. Na referendumu je 52,8 posto glasalo protiv ponovnog pokretanja pregovora o pristupanju EU-u, a 47,2 posto za. Odaziv birača iznosio je 82,5 posto. Navodnu ugroženost i navodnu zaštitu koju bi pružio EU bilo je moguće shvatiti samo uz mnogo mašte.
Osim toga, politika EU-a nije baš poznata po smanjivanju inflacije. Naprotiv, bezbrojni propisi EU-a posljednjih su godina poskupjeli mnoge proizvode i usluge, izbacili mnoga mala poduzeća s tržišta i time ojačali dominaciju velikih poduzeća. Stoga su Islanđani vjerojatno zaključili da se ne isplati pregovarati s EU-om o pristupanju.
Uzoran primjer demokratske politike
Iskrenost političkih argumenata islandske vlade može se kritizirati, no s demokratskopolitičkog stajališta postupila je uzorno: odlučila je održati referendum o pokretanju pregovora o pristupanju, kao i još jedan referendum o ishodu pregovora, ako bi do njega došlo. Austrijske vlade posljednjih desetljeća, nasuprot tome, boje se referenduma kao vrag tamjana. Od referenduma o pristupanju EU-u davne 1994. godine nije održan nijedan referendum.
Bilo je dovoljno razloga za održavanje referenduma. EU koji danas imamo objektivno je potpuno drugačiji od onoga koji nam je bio obećan prije referenduma 1994. Iz perspektive mnogih građana mnogo je lošiji od onoga što im je 1994. obećano. Zato je već u lipnju 2015. više od 261.000 građana potpisalo referendumsku inicijativu za istupanje iz EU-a koju je pokrenuo nadstranački odbor građana, a pokretačka snaga bila je Inge Rauscher, dugogodišnja aktivistica za ÖXIT iz „Inicijative Domovina i okoliš“. Od tada se stanje u EU-u nije poboljšalo, dovoljno je pomisliti samo na dalekosežne posljedice otvaranja granica od rujna 2015. Austrijska vlada trebala bi se ugledati na Island i dopustiti Austrijancima da glasuju o tome žele li još ostati u ovom EU-u. Ako vlada ima dobre argumente, valjda se neće bojati odluke građana, zar ne?
