- Ivan Pernar
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Kada govorimo o toksičnom otpadu u Gospiću, tu se navodno ne radi o par kamiona, nego više od 1000 kamiona i 33.000 tona otpada.
I sada vlast uvjerava javnost kako nitko ništa nije vidio, kako nitko nije ništa znao o tome i da se zato ništa do sada nije niti poduzelo po tom pitanju.
A kada netko vozi osobni auto i u njemu ima 70 kg duhana, vidi čuda, njega odmah ulove. I onda paradiraju, hvale se tim svojim ulovom, obavijeste sve svoje medije kako bi ta vijest doprla do što više ljudi i kako bi oni javnosti dokazali svoju tobožnju učinkovitost.
I to pokazuje na što je država fokusirana, na odvlačenje naše pozornosti trivijalnim vijestima, što dalje od onog bitnog što očito ne smijemo znati. Eto čime se i kakvim se temama država bavi, kao da će se progonom nekog čovjeka koji ima rakiju u podrumu spasiti proračun.
Ok, a kolika je šteta od opasnog otpada, koliko će proračun koštati njegovo zbrinjavanje, radi li itko usporedbu između štete svih carinskih prekršaja zajedno s jedne strane i sanacije samo jednog odlagališta opasnog otpada u Gospiću s one druge strane?
I tu ćete shvatiti kroničnu boljku našeg sustava, krupne ribe uvijek prolaze ispod radara, nedodirljive su, a mali ljudi, njih se uporno gazi i gazi, za par kg duhana ili par litara rakije, za par kg sira, za par pršuta, zbog patvorenog meda. A gazi ih se, jer se boje dignuti svoj glas protiv nepravde. Sustavnim medijima je je bitniji nekakav šaner u Dubravi, nego ovako ozbiljne stvari kada govorimo o ljudskom životu i zdravlju. Eto, to je domet naših institucija.
No, najveću odgovornost za situaciju s otpadom u Gospiću ne snose institucije, na kraju krajeva, svaka će od njih reći da nije ništa znala o tome i da nitko nije odgovoran. Krivnja je na građanima Gospića koji su sve to znali, ali se narodski rečeno “nisu šteli mešati”.
Nitko nije htio prosvjedovati dok se otpad dovlačio, svi su godinama šutjeli, pravili se ludi, da se to njih ne tiče, da se oni nikome ne žele zamjeriti. Umjesto da su svojim tijelima blokirali ulaz kamionima u smetlište, oni su (svi zajedno) poslali doslovce jedan mail. I sad u 24sata pišu – institucije tvrde da nisu znale da im je poslan jedan mail. Ponovit ću – jedan mail u ne znam koliko godina.
Tu je “tajna” zašto nekolicina može raditi što god ih je volja. Jer ljudi nemaju hrabrosti poduzeti ikakvu direktnu akciju, zamjeriti se, ući u sukob, vikati na sav glas, boriti se protiv nepravde koja im se nanosi ili pak uložiti svoj trud i vrijeme za nekakav viši cilj ne očekujući da će za to biti plaćeni.
Od malena nas uče da je šutnja zlato, da treba šutjeti i trpjeti dok te netko gazi. I tako su oni godinama šutjeli, trpjeli i gledali svoje guzice. I evo gdje su sada, gdje ih je takav kukavički pristup doveo.
Na kraju krajeva, nisam nigdje vidio niti jedan komentar u kojem se piše – kako je moguće da godinama nitko nije vidio tisuće kamiona kako istresaju otpad tamo. U tom grmu leži zec, ljudi su sve to vidjeli i šutke promatrali to godinama bez da su se bunili.
Javnost, građani moraju shvatiti da institucije postoje radi sebe, svojih sinekura, pozicija. Svi znamo da oni oduvijek gledaju samo sebe i svoju korist, a ne na dobrobit društva u cjelini. Na kraju krajeva, u toj istoj zatrovanoj Lici 50% ljudi je glasalo upravo za HDZ koji je prešutno dozvolio da ih se truje. I, što je još tužnije, ti ljudi će kada za to dođe vrijeme opet glasati za HDZ.
Dakle, pravi problem nije opasni otpad, već stanje svijesti koje je dovelo do njegovog više-godišnjeg gomilanja u urbanoj sredini, naočigled tisuća ljudi. Sve dok će ljudi prstom upirati u institucije i očekivati da će one nešto napraviti, jer su im “poslali jedan email”, umjesto da su sami nešto konkretno poduzeli da se problem riješi – problemi u državi neće biti riješeni.
