Sustav socijalne skrbi kojeg je Njemačka stvorila dao je nezaposlenim osobama, tražiteljima azila i azilantima sva moguća prava; besplatan stan, besplatne režije, besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje, plaćeni vrtić za djecu, novac povrh toga i, naravno, dodatan novac za svakog člana obitelji.
Zvuči kao san svakog Hrvata, zar ne? Imaš sve, još ti daju para, a ne moraš ništa raditi.
S druge strane, kada netko radi, od plaće mu država uzima gotovo pola, mora skupo platiti stanarinu, režije, vrtić i sve ostale životne troškove.
U konačnici, kad poplaća sve rashode, od stanarine na dalje, ispada da netko tko radi i mora sve troškove podmirivati sam bez ikakve pomoći sustava, zapravo nema više ili ima zanemarivo više novca od nekog tko ne radi i živi od socijalne pomoći i još k tome mu država pokriva troškove režija i sve popravke životnog prostora, jer se poglavito radi o ljudima koji žive u državnim nekretninama, ali za razliku od čovjeka koji živi od socijalne pomoći, običan smrtnik nema nimalo slobodnog vremena.
Na kraju ispadne da za 100, 200 ili 300 eura više radiš cijeli mjesec, dok onaj tko ništa ne radi, lako može toliko zaraditi u fušu ili putem kriminala, a toga u Njemačkoj nažalost ima jako puno.
Društvo koje u ime tobožnje pravde stavlja u jednaku poziciju nekoga tko radi i trudi se, kao i nekoga tko ne radi, nužno dovodi do toga da uspješni ljudi bježe iz Njemačke, mijenjaju svoju poreznu rezidentnost, dok s druge strane, neproduktivni ljudi, koji žele uživati u blagodatima dobrog života bez truda i rada hrle u Njemačku.
Radi se o politici koja neizbježno Njemačku vodi do potpunog sloma, kao što su prethodno propala i sva druga društva vođena istim principima i istim obećanjem – da će svi živjeti podjednako dobro bez obzira koliko (ne)radili.
