Sustav socijalne skrbi kojeg je Njemačka stvorila dao je nezaposlenim osobama, tražiteljima azila i azilantima sva moguća prava, besplatan stan, besplatne režije, besplatno zdravstveno, besplatno školovanje, plaćen vrtić za djecu, novac povrh toga i naravno dodatan novac za svakog člana obitelji.
Zvuči kao san svakog Hrvata, zar ne? Imaš sve, još ti daju para, a ne moraš ništa radit.
S druge strane, kada netko radi, od plaće mu država uzima gotovo pola, mora skupo platit stanarinu, režije, vrtić i sve ostale troškove.
U konačnici, kad poplaća sve rashode, od stanarine na dalje, ispada da netko tko radi zapravo nema više ili ima zanemarivo više novca od nekog tko ne radi i živi od socijalne pomoći, ali za razliku od njega nema slobodnog vremena.
Na kraju ispadne da za 100, 200 ili 300 eura više radiš cijeli mjesec, dok onaj tko ne radi, lako može toliko zaradit u fušu ili nažalost i toga puno ima u Njemačkoj, kriminalom.
Društvo koje u ime tobožnje pravde stavlja u jednaku poziciju nekoga tko radi i trudi se, kao i nekoga tko ne radi, nužno dovodi do toga da uspješni ljudi bježe iz Njemačke, mijenjaju svoju poreznu rezidentnost, dok s druge strane, neproduktivni ljudi, koji žele uživati u blagodatima dobrog života bez truda i rada hrle u Njemačku.
Radi se o politici koja neizbježno Njemačku vodi do sloma, kao što su prethodno propala i sva druga društva vođena istim principima i istim obećanjem – da će svi živjeti podjednako dobro bez obzira koliko (ne)radili.
