Dva su razloga moje indiferentnosti što se tiče kontroverzne teme otvaranja Olimpijskih igara:

1. Kao što ne želim da se meni uskraćuje ustavno, zakonsko i demokratsko pravo na javno ispovijedanje moje vjere, ni ja ga ne želim uskraćivati njima.

Naime, otvaranje Olimpijskih igara je bilo upravo to: javno ispovijedanje vjere. U genderizam, pederizam, zlatnu telad, seksualne perverzije, pretilost i općenito uvrnutost. U “vrijednosti Europske unije”, rekao bi Anemik. Njihova ispovijest vjere nije u meni izazvala bijes, nemam potrebu bubnjati, vrištati i pjeniti se kao oni svake prve subote u mjesecu. Izazvala je sažaljenje. Vidio sam, nasmijao se, sažalno uzdahnuo i – ignorirao. Ne zaslužuje baš svaka glupost našu pažnju…

2. Javno promicanje kulture smrti u Hrvatskoj me puno više zabrinjava nego neke pariške cirkuske točke.

Činjenica da se ne obračunavamo adekvatno s pedofilijom (ni u Crkvi, ni izvan nje), promicanjem ubijanja nerođenih, bolesnih, starih i nemoćnih, društveno prihvaćenom pedofobijom i rastućim prijezirom prema instituciji normalne obitelji… me brine kudikamo više negoli debeli gej štrumf u tragikomičnom “nastupu”.

To prihvaćam tek kao javno i otvoreno priznanje da je sotonizam službena religija moćnika Zapada, što je samo još jedna od potvrđenih “teorija zavjera” u nizu. Koja me, iskreno, ne uznemirava previše jer znam da sam na strani Pobjednika. Njihova moć nada mnom nije samo ravna nuli, nego me njihovi smiješni pokušaji nametanja svojih “vrijednosti” često iskreno zabavljaju.

Olimpijske igre nisu ništa drugo doli sportska verzija Eurosonga: nebitne čak i u kontekstu vlastite industrije. A kamoli izvan nje. No uvijek je zabavno vidjeti kako se Soroševa homo bojna ne može dogovoriti o jednostavnim činjenicama ni među sobom.