- Ivan Vilibor Sinčić
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Bilo tko tko se bavi nekim javnim poslom povremeno se pita – što ja to radim? Radim li nemoguće za nezahvalne?
Eto, ovo pitanje prvi puta sam si postavio u ljeto 2016. godine, nakon redovitih izbora 2015. godine, a prije izvanrednih izbora kasnije te godine gdje će Plenković, uz pomoć Laže Petrova, postati naš novi kolonijalni upravitelj (čitaj premijer).
Pitao sam se to nakon što sam bio osvojio sam jedan mandat (unatoč skoro 100k glasova) i nakon izdaje jednog dijela članstva (koje svojem predsjedniku nije dalo niti godinu dana da posloži stvari).
Kakve sad to veze ima s Likom? Svakakve, s obzirom na činjenicu da su sada visoke strasti, ljudi su ljuti i jedan je novi dio naroda shvatio da (otpadna) mafija vlada našom zemljom.
Javljaju se ideje kako treba ići u oslobođenje zemlje…Ali od koga? Od nas samih? S kime? S kukavicama i neznalicama koji će izdati čim jednom policija pokuca na vrata? A opet i za koga?
Za narod koji će opet u Lici izabrati svoje trovače? Ili možda za onaj dio naroda koji će ponovno ostati doma? Narod Like nagradit će ovakvu ljubav i brigu za njihovo zdravlje i zdrav okoliš na izborima još mnogo puta. Nažalost. Kada biraš trovače, budeš otrovan.
Meni je život pokazao da jedino ima smisla boriti se za ljude i s ljudima koji imaju kakav-takav osjećaj časti i odgovornosti. U Hrvata toga baš i nema. Tko zna? Možda nova generacija Z bude bolja po tom pitanju. Ma zapravo, kome i zašto ja ovo uopće pišem…



