Europa je bure baruta koje svakog trena može eksplodirati, piše Jack Burdett Shuck.
Amerikanci koji nisu proveli vrijeme u Europi možda ne shvaćaju u potpunosti kakva je bačva baruta postao Stari svijet. Koliko god loši bili društveni odnosi u Sjedinjenim Državama trenutno, barem su red veličine gori s druge strane Atlantika. Europska mržnja prema sebi nagriza tradicionalne kulturne veze. Masovna imigracija pogoršava vjekovna rivalstva. Europa je na rubu eksplozije.
Europa je vječno bojno polje. Mnogi naši preci, uostalom, napustili su staru domovinu kako bi pobjegli od stoljeća vjerskih, ekonomskih i kulturnih sukoba. Ove povijesne pritužbe – koje uvijek tinjaju u mirnim vremenima prije nego što eruptiraju u otvoreno nasilje – prenose se generacijama. Moderne europske nacije rezultat su dva tisućljeća pomicanja granica i saveza, a domorodački Europljani mogu pratiti svoje obiteljske loze do regionalnih plemena čiji se drevni teritoriji ne uklapaju uredno u današnje politički nacrtane karte.
Ako mislite da geografski naglasci u Americi otežavaju nekome iz Mississippija ili Minnesote učinkovitu komunikaciju s govornikom engleskog jezika iz Bronxa, uzmite u obzir da u Europi postoji gotovo tristo autohtonih jezika. Švicarska ima četiri nacionalna jezika, uključujući retoromanski, koji potječe od govornog latinskog jezika Rimskog Carstva. Obilje autohtonih jezika, dijalekata, vokabulara i naglasaka omogućuje stanovnicima malih gradova da odmah prepoznaju “autsajdere”. Još impresivnije, obično mogu samo slušanjem reći iz kojeg su grada došli bake i djedovi stranca.
Dva svjetska rata – oba koja su započela u Europi i bila odgovorna za ogromna razaranja – dovela su do političkog pokreta sredinom dvadesetog stoljeća koji je pozivao na ukidanje nacionalnih granica. Europska inteligencija, koja je postala osnivačica novonastale transnacionalne birokracije na kontinentu, okrivila je nacionalni ponos za pokolj u Europi i efektivno učinila “nacionalizam” prljavom riječju.
Zanimljivo je da je to bilo i vrijeme kada su raspadajuća carstva, poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, nudila barem mlaku podršku nacionalnoj neovisnosti bivših kolonija. Istovremeno, to je označilo početak pola stoljeća duge kampanje koju su predvodile SAD za poticanje nacionalnih revolucija u europskim zemljama zarobljenima iza sovjetske željezne zavjese. Zapadni vladari stoga su nacionalizam smatrali nepodnošljivim etosom, usporedivim s Mussolinijevim fašizmom i Hitlerovim nacionalsocijalizmom, dok su poticali bivše nacije ili proto-nacije u srednjoj Europi, Africi i Aziji da se odvoje od odgovarajućih carstava koja su ih kontrolirala. Dok su zapadni vođe zalagali za integraciju raznih europskih nacija u jedinstvenu “Uniju”, također su promovirali pokrete za nacionalnu neovisnost pod krinkom da svi ljudi imaju prirodno pravo na samoodređenje.
U osamdeset godina otkako je projekt europske integracije ozbiljno započeo, te latentne kontradikcije pretvorile su Europu u bačvu baruta s još većim potencijalom za samouništenje nego prije Prvog i Drugog svjetskog rata. Dok je birokratska vladajuća klasa aktivno potiskivala povijesni identitet domaćih Europljana, preplavila je kontinent strancima koji se potiču na očuvanje vlastitog kulturnog identiteta. Tako se Mađar, Poljak ili Danac koji slavi jedinstvenu baštinu svoje zemlje etiketira kao “krajnje desni nacionalist”, dok se Francuz koji inzistira na tome da se afrički i bliskoistočni imigranti prilagode europskom načinu života etiketira kao “rasist” i “fanatik”.
Ovaj antieuropski užas namjerno se stvara. Istovremeno potiskivanje europskog nacionalnog identiteta i zaštita stranaca stvaraju svojevrsni “multikulturalni dinamo” koji Europljane pretvara u nešto strano. Lišeni vlastite religije, kulture i povijesnih običaja te prisiljeni hvaliti strane religije, kulture i običaje koji dobivaju uporište u civilizacijskoj praznini Zapada, Europljani se, zapravo, asimiliraju u vlastitu zemlju. Europljani se uče prezirati vlastitu civilizaciju i klanjati se onima koji nastoje replicirati stranu civilizaciju u Europi. Europska birokratska vladajuća klasa koristi strance kako bi iz Europljana protjerala europski karakter.
Možda zato što kritična masa Europljana konačno shvaća što su neizabrani europski birokrati učinili, “Veliko buđenje” se širi kontinentom. Nakon desetljeća kulturnog brisanja, patriotski žar ponovno počinje puštati korijenje. Mnogi sada vide da europski mir nije vrijedan cijene ako globalistički rat protiv nacionalizma znači da će preživjeti samo zemlje izvan Europe.
Mnogi Amerikanci će odbaciti ovaj ponovni porast europskog nacionalizma kao “premalo, prekasno”, ali ja bih zadao optimističniju notu. Ponekad moramo biti gurnuti na rub ponora prije nego što pronađemo tlo pod nogama i snažno se borimo. Kada predaja znači pad u more, a preživljavanje je moguće samo ako krenemo u suprotnom smjeru, pravi izbor je ujedno i jedini izbor.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, pokret običnih Britanaca pokrenuo je “Operaciju Podignimo zastave”. Strategija je jednostavna: britanske građane se potiče da istaknuto istaknu i mašu zastavama s Križem sv. Jurja i zastavom Velike Britanije.
Što bi uopće moglo biti uvredljivo ili opasno u vezi s podizanjem zastava Engleske i Ujedinjenog Kraljevstva? Ništa. Pa ipak, globalistički establišment kolektivno paničari. Ljevičarski aktivisti inzistiraju na tome da se zastave zamijene nečim “multikulturalnijim” i da bi se samo “krajnje desni rasisti” spustili tako nisko da patriotski podignu zastave zemlje. Političari koji podržavaju otvorene granice nazivaju mahanje zastavama “ekstremističkim”, “mržnim” i “bijelim supremacistima”. Drugim riječima, britanski narod je prisilio britansku “elitu” da prizna da ne gaji nikakvu lojalnost prema Ujedinjenom Kraljevstvu, već samo antipatiju.
Ovaj relativno bezopasan oblik političkog izražavanja pokazao se izvanredno učinkovitim u razotkrivanju suicidalnih tendencija globalizma. U Londonu je sasvim normalno vidjeti takozvane zastave “gay pridea”, “palestinske” zastave, pakistanske zastave, iranske zastave i zastave gotovo svih zemalja u razvoju koje sada šalju svoje građane na obale Ujedinjenog Kraljevstva. Kad bi britanski državljanin izrazio ogorčenje zbog drskog isticanja stranih zastava u glavnom gradu, policajci bi ušutkali otvorenog “prekršitelja” prijeteći mu kaznenim progonom zbog izmišljenog “govora mržnje”. Međutim, znakovito je da ti isti sitni tirani upadaju u napade bijesa kada se domaći Britanci usude podići povijesne zastave vlastite zemlje.
Slični pokreti dobivaju na zamahu. Prije deset godina bilo je češće vidjeti takve patriotske prikaze na ulicama balkanskih zemalja ili tijekom parada neovisnosti u Baskiji ili drugim dijelovima Europe koji traže nacionalno priznanje. Danas je prelazak granica jednostavan i naći ćete se u moru nizozemskih, danskih, njemačkih, talijanskih, švedskih, norveških, finskih, mađarskih, poljskih, čeških ili grčkih zastava. Osamdeset godina nakon što je Europska unija započela izgradnju svog kontinentalnog carstva, “kolonije” kao da žele ponovno zatražiti svoje pravo na samoodređenje.
Mislim da je pošteno reći da obični Europljani više nisu spremni šutjeti dok birokratska vladajuća klasa uništava ono što je ostalo od Europe i predaje njezin leš stranim osvajačima. Kao Amerikanac s apsolutnom odanošću tisućljetnim obećanjima zapadne civilizacije, smatram da je ovaj patriotski preporod pravovremeni odgovor globalističkom establišmentu koji želi naš pad.
Ne mogu vam reći koliko sam puta naišao na riječi velškog pjesnika Dylana Thomasa, prevedene na jedan od mnogih europskih autohtonih jezika. “Ne idi tiho u tu laku noć” i “Bijes, bijes protiv umiranja svjetla” pojavljuju se na oglasnim pločama poput slabih otkucaja srca na EKG uređaju. Mnogi u Europi ne žele umrijeti. Da bi živjeli, moraju se boriti.
