Pet stotina godina poslije, jedan drugi buntovnik, učenik Karla Marxa, Vladimir Iljič Ljenjin, pokreće Boljševičku revoluciju. Obojica su, radi osobne zablude unesrećili jako puno ljudi svoga vremena, kao i još puno više njih nakon što su otišli sa ovoga svijeta.

Kao narod nismo puno osjetili prvu, ali zato jesmo drugu revoluciju koju osjećamo i danas i kako stvari stoje, još ćemo je dugo osjećati. Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan- zato što je 1517. godine većina naroda ostala vjerna Kristu, Gospi i Crkvi te se, uvjeren sam, puno više molila Bogu nego 500 godina poslije.

Republikanizam je oblik socijalizma, pa je kao i svaka vrsta socijalizma neprijateljski nastrojen prema monarhizmu i Crkvi. Padom Austro-Ugarske 1918. hrvatski republikanizam dolazi do izražaja i odgovorni ljudi toga vremena odlučuju kako je dobro za nas zamijeniti jednu tuđinsku krunu za drugu. Od 879. do 1918., dakle punih 1039 godina, kneževina/kraljevina Hrvatska bila je (koliko toliko) nezavisna, da bi ulaskom u suvremeno doba nezakonito izgubila svoju državnost. U tom vremenu, od uređenog sustava i moralnih zakona, nametnuta nam je korupcija i nered te moralna degradacija, koji su nažalost naišli na plodno tlo. Jedina brana čestitosti i poštenju bila je Crkva na čelu sa najvećim Hrvatom ikada, blaženim mučenikom Alojzijem Stepincem, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji. Iz prve Jugoslavije izdvajam dvije stvari: prva je Stepinčeva borba protiv narušavanja ljudskog dostojanstva putem tiskanja pornografskog lista u Zagrebu, kojega je blaženik uspješno zaustavio, a isto je u pismu tražio od patrijarha Srpske crkve u Beogradu, samo njega nije zanimala ta borba. Druga je govor katoličkim akademičarima 1938. u kojemu kaže: “I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe.

Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. Zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.

Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni, da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. Ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama – grobar je svoje i narodne naše sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve!”

Između dviju Jugoslavija obnovljena je (kakva takva) hrvatska državnost gdje se pokušala koliko toliko popraviti šteta nanesena jugoslavenstvom, između ostaloga zabranjen je pobačaj, odnosno ubojstvo nerođenog djeteta. Inače, prva država koja je ozakonila pobačaj bio je SSSR pod vodstvom na početku teksta spomenutog Lenjina. Šteta se očito nije popravila jer su Hrvati srušili svoju (kakvu takvu) državu i opet napravili istu grešku kao i nekoliko desetljeća ranije. Kaže se: “prevari me jedanput, sramota na tebi, prevari me drugi put, sramota na meni.” Zbog naše sramote smo platili višu cijenu jer nas je od popisa stanovništva 1931. do onoga iz 1948. bilo za gotovo milijun manje, a s obzirom koliko nas ukupno ima, to je ogromna brojka. Stepinčevo proročanstvo se obistinilo jer su hrvatski komunisti napravili genocid nad svojim sunarodnjacima i postali grobari vlastitoga naroda. Jugoslavenski nastrojeni hrvatski komunisti, zajedno sa svojim srpskom drugovima, u nekoliko godina rata i poraća ubili su preko 650 svećenika, redovnika i redovnica, od čega 31 časnu sestru. Ubijeni su svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve, zajedno s patrijarhom Germogenom.

Ako po komunistima svećenici obmanjuju narod, zašto srpski i crnogorski partizani nisu ubijali svoje svećenike?

Lenjin je odgovoran za smrt 40 000 svećenika, dok su španjolski odmetnici zajedno s “internacionalcima” u njihovom građanskom ratu ubili preko 6 500 svećenika, od čega 13 biskupa i 283 redovnice. 

Nakon uspostave druge Jugoslavije, moralna degradacija je nastavljena, a kao jedini branik tom zlu ostala je Crkva sa svojim nepokolebljivim pastirom Stepincem, kojega su komunisti ubili polaganim trovanjem dok je bio u kućnom zatvoru. Od 1978. u Jugoslaviji je ozakonjen pobačaj, a središte za masovna ubojstva nerođene djece bila je vukovarska bolnica, pa je možda to razlog zašto je u Domovinskom ratu baš taj grad najviše stradao. Treći put Hrvati nisu nasjeli na jugoslavensku prevaru, a 1990. velikosrbi su pokušali napraviti istu stvar kao i 1941. kada su se ponovno oružano pobunili protiv (kakve takve) hrvatske države. Hrvatski politički narod 1991. godine na referendumu premoćno glasuje za nezavisnost, ali se glas naroda nije ispoštovao i nezavisnost je trebalo vojno obraniti. U vrijeme Domovinskog rata, kada nam je prijetila propast kao narod smo se načelno vratili Bogu, da bi kada je opasnost nestala, nastavili živjeti kao što smo živjeli u vrijeme bezbožnog komunizma. To govori činjenica kako je najviše krštenih ljudi u Hrvatskoj bilo 1990., kada su se ljudi krstili iz potrebe, a ne iz srca. To je prva greška tadašnjeg vodstva Crkve, a čiji se plodovi danas itekako vide. Također, velika je greška što tadašnje crkveno vodstvo nije ustrajalo na zabrani pobačaja jer je od 1978. do danas u hrvatskim bolnicama ubijeno oko dva milijuna (2 000 000) nerođene djece. Crkva u Republici Hrvatskoj, uljuljana i ušutkana Vatikanskim ugovorima, očito ne shvaća kako manje djece znači i manje svećeničkih i redovničkih zvanja. Slušao sam nedavno na misi propovijed jednoga svećenika koji je rekao da je potrebno napraviti čistku u dvije institucije, a to su hrvatski branitelji i Crkva. Tko zna koliko još suradnika UDB-e obeščašćuje to sveto zvanje. Nadu daje izbor novoga zagrebačkog nadbiskupa Kutleše koji je svojim geslom i djelovanjem krenuo Stepinčevim stopama.

U Knjizi Mudrosti piše: “Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči srcem kada on posrće, da ne bi vidio Jahve i za zlo uzeo i obratio srdžbu svoju od njega.” Također, u Knjizi Sirahovoj piše: “Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama”. Po gore napisanoj izreci iz Knjige mudrosti vidimo da se nismo baš usrećili naslađivanjem nad pobijeđenima u Domovinskom ratu jer u svim oslobođenim područjima danas vlada pustoš. Najgore je u Lici, žili kucavici, gdje na ogromnom području koje spaja sjever i jug živi 35 000 većinom starijih stanovnika. Zanimljivo je (i sumnjivo) da vlast potiče stanogradnju i kupnju stanova u gradovima, jer je lakše kontrolirati ljude koji nisu raštrkani po selima i koji će, živeći u krletkama od 50 m² u asfalntnoj džungli bez ikoga svoga oko sebe, biti zatvoreni za rađanje više djece. Najbolji primjer je glavni grad Južne Koreje, Seul, gdje je stopa nataliteta 0,55, što znači da polovica žena koja živi u tom gradu ima jedno dijete, a druga polovica nijedno. Sama Južna Koreja ima stopu nataliteta 0,72 djeteta po ženi pa je lako zaključiti kakva budućnost čeka taj narod.

Nakon pada komunizma prihvatili smo opasniju i podmukliju prevaru zvanu liberalni kapitalizam, gdje je sve dopušteno pa je puno teže prepoznati opasnost. EU nam je nova Jugoslavija u koju smo žurili ući, pa nam se ponavljaju isti problemi kao i u prošlosti, samo ovaj put imamo i jako puno novih.

Nažalost, nit između naroda i Boga koja nas je do tada povezivala, prekinuta je 1945., a do dana današnjega nismo se kao narod s Bogom ponovno povezali. Najbolji dokaz za to su današnje proslave pričesti i krizama kada se samo gleda tko će dati više novca ili veći zlatni lančić, zanemarujući svetost sakramenta. To pokazuje da se sakramenti samo “odrađuju” i većina djece nakon krizme odlazi iz crkve i nema ih do vjenčanja, ako i tada. Kaže priča da se jedan svećenik žalio drugom kako su mu ptice ušle u crkvu i ne žele izaći, a ovaj mu je odgovorio neka dovede biskupa da ih krizma pa će otići.

Ako se ne “pospemo pepelom i ne obučemo kostrijet”, nemojmo kriviti druge za ono što nas čeka. Uzmimo za primjer pojedince u našem narodu koji se trude živjeti svoju vjeru ili obraćenike koji su uvidjeli pogubnost svjetovnoga života. Iako će nas tada “napredni narodi” prezreti i izrugati nam se, ukoliko se kao narod vratimo Bogu, mi im možemo biti svjetlo kada oni dotaknu svoje dno i možda uvide da je onome koji traži Kraljevstvo Božje sve ostalo nadodano.