Josip Periš ubijen je iza zatvorenih vrata Jankomira: Koliko se još takvih ubojstava skriva pod krinkom ‘prirodne smrti’?
Tragična, jeziva i nadasve stravična smrt bivšeg atletičara i parasportskog trenera Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru nije samo izolirani incident, niti se smije svesti na običan propust nekolicine pojedinaca. To je ogoljeni dokaz sustavne truleži i potpunog sloma humanosti u institucijama koje bi morale biti utočište za najranjivije članove našeg društva.
Ono što se dogodilo iza zatvorenih vrata te bolničke sobe nadilazi granice profesionalnog nemara – to je čin brutalnog ubojstva, zločin bez presedana koji je, prema svemu sudeći, trebao ostati vječno skriven pod tepihom institucionalne šutnje.
Najstrašnija činjenica u cijelom ovom mučnom slučaju nije samo ubojstvo, već monstruozan pokušaj zataškavanja koji je uslijedio neposredno nakon njega. Smrt čovjeka koji se sam prijavio u bolnicu tražeći pomoć u trenucima visoke ranjivosti, prvotno je zavedena i obitelji komunicirana kao – prirodna smrt.
Da sustav kontrole radi, istina bi bila utvrđena odmah. No, umjesto toga, javnosti je servirana hladna administrativna laž. Tek kada je nekome unutar sustava proradila savjest, tek kada je netko odlučio probiti zid šutnje i pustiti stravičnu snimku nadzornih kamera u javnost, maske su pale i pokazale sav užas koji se tamo događao.
Na toj snimci, kako doznajemo iz detalja istrage, ne vidi se samo primjena prekomjerne i smrtonosne sile. Vidi se neshvatljiv, monstruozan nedostatak empatije, pa čak i smijeh onih koji su u tom trenutku trebali spašavati živote, a ne ih nasilno gasiti.
Hladnokrvnost i opuštenost aktera nakon što je njihova žrtva izdahnula fiksirana za krevet ne sugeriraju postupanje u panici ili nesretan slučaj. Takva razina bezosjećajnosti i apsolutne sigurnosti u vlastitu nekažnjivost opravdano navodi na najmračniji mogući zaključak: ovim ljudima to vrlo vjerojatno nije bio prvi put.
A vrhunac bezobrazluka i najgori, gotovo nezamislivi apsurd tek se odigrao pred očima javnosti. Dok istražitelji raspolažu snimkom na kojoj fiksiranog, nemoćnog čovjeka guše jastukom i pritišću koljenima o vrat, dio liječnika i kolega iz te iste bolnice izlazi pred medije i organizira prosvjede kako bi obranili optužene. Bez trunke srama pred kamerama izjavljuju kako su njihovi uhićeni kolege „samo radili svoj posao“ i kako je sve odrađeno „po propisima struke“.
Može li uopće postojati veći i monstruozniji apsurd od ovoga? Priznaju li zapravo ti liječnici i osoblje da su brutalno premlaćivanje, lomljenje rebara, gušenje jastukom svezanog pacijenta i smijeh nad umirućim čovjekom – standardni „propisi“ njihove bolnice? Ako je za njih to normalna medicinska procedura, onda se opravdano moramo zapitati u što su se te ustanove pretvorile i tko tamo uopće nosi bijele kute. Ta jeziva solidarnost unutar bolničkih zidova i pokušaj relativizacije teškog ubojstva dokazuju da je sustav potpuno izgubio moralni kompas
I upravo tu se otvara pitanje koje mora proganjati svakog građanina ove zemlje, pitanje koje javnost s potpunim pravom i gnjevom glasno postavlja: Koliko zapravo ima ovakvih slučajeva u hrvatskim institucijama? Koliko je u posljednjih nekoliko desetljeća obitelji primilo suhoparni telefonski poziv s obavijesti da je njihov sin, kći, otac ili majka „jednostavno preminuo uslijed zastoja srca“, dok je stvarna istina ugušena jastukom, premlaćivanjem ili divljačkim kemijskim sputavanjem iza zaključanih odjela?
Pravna kvalifikacija Županijskog državnog odvjetništva, koje je ovaj čin odmah označilo kao teško ubojstvo, jasno govori o težini zločina. Odgovorni koji su ovaj zločin počinili moraju biti najstrože optuženi za ubojstvo i poslani na dugogodišnju robiju, bez ikakve milosti. No, kaznena odgovornost četvorice tehničara koji su u pritvoru ne smije biti paravan iza kojeg će se sakriti političke i upravne fotelje.
Ravnatelj bolnice pod čijim se vodstvom tjednima tajio i zataškavao videozapis, dok je u javnost puštana priča o prirodnoj smrti, mora biti smijenjen po hitnom postupku. Njegov ostanak na funkciji makar i jedan dan duže predstavlja uvredu za pravdu. Jednako tako, ministrica zdravstva, kao čelna osoba i politička figura koja zakonski jamči za sigurnost pacijenata u državi, mora snositi hitnu i neopozivu odgovornost te podnijeti ostavku ili biti smijenjena.
Ako smrt pacijenta pod jastukom medicinskog osoblja, smijeh nad tijelom žrtve, pokušaj institucionalnog zataškavanja ubojstva i naknadno branjenje tog čina od strane kolega nisu razlog za hitnu smjenu ministrice i ravnatelja, onda politička odgovornost u ovoj zemlji više ne postoji. Sramotno prebacivanje loptice o tome tko je nadležan – Grad Zagreb kao osnivač ili Ministarstvo zdravstva kao krovni nadzornik – samo pojačava gnjev građana.
Hrvatska pod hitno mora pokrenuti sveobuhvatnu, radikalnu i neovisnu reviziju svih iznenadnih i sumnjivih smrti u psihijatrijskim i socijalnim ustanovama unutar proteklih nekoliko godina. Moramo raščistiti s prošlošću jer je povjerenje u zdravstveni sustav potpuno uništeno. Ljudi se danas s pravom boje poslati svoje bližnje na liječenje, u strahu da će umjesto pomoći i spasa dobiti batine, gušenje i dugogodišnju robiju u obliku grobnog mjesta.
Od danas nadalje, zatvoreni odjeli više ne smiju biti crne rupe izvan zakona i javnog nadzora. Potreban nam je radikalan rez: uvođenje stalnog, neovisnog civilnog nadzora i izravan digitalni pristup videosnimkama za Ured pučke pravobraniteljice. Sustav se ne može i ne smije čistiti sam od sebe, jer je dokazao da mu je prvi impuls – sakriti leš i proglasiti ubojstvo prirodnom smrću.
Slučaj ubijenog Josipa Periša ne smije postati samo još jedna vijest koja će izblijedjeti za nekoliko tjedana. To mora biti prekretnica koja će srušiti zid šutnje, donijeti dugogodišnje zatvorske kazne ubojicama, ali i konačno pomesti ministricu i ravnatelja koji su svojim nemarom, nečinjenjem i političkim kukavičlukom omogućili da institucije postanu stratišta.
