Klima uređaji postali su novi test slobode u Europskoj uniji.
Temperature danima prelaze 40 stupnjeva. Što onda radiš? Zapravo, to je trik pitanje. Ne zanima me što ti radiš, baš kao što ni tebe ne bi trebalo biti briga što ja radim. Moje tijelo, moj izbor. Nevjerojatno je koliko brzo taj princip postaje relativan kada se nametne agenda masovne uniformnosti i kontrole, kaže Rachel Marsden, autorica ovog teksta.
Moj izbor je jednostavan. Kad se Francuska pretvori u usijanu pećnicu, kao što se to mnogo puta dogodilo tijekom posljednja dva desetljeća koliko živim ovdje, jednostavno uključim prijenosne klima-uređaje. Kraj priče. Nisu potrebne filozofske rasprave. Ne zanima me što drugi rade niti mi treba njihova moralna podrška da prebrodim kolovoz.
Još manje palim televizor da bih saznao što francuska vlada planira učiniti. Njihovo rješenje se uglavnom svodi na kritiziranje klima uređaja i pokušaj ideološkog uvjeravanja građana da im zapravo ne trebaju. Logika je da će odustajanje od tehnologije koja je spasila bezbroj života dugoročno pomoći da planet ostane hladniji nego kad bi svi koristili niskougljične francuske klima uređaje na nuklearni pogon.
Francusko ministarstvo vanjskih poslova odgovorilo je kritičarima na društvenim mrežama: „Ne zabranjujemo klima-uređaje. Pokušavamo učiniti buduća ljeta manje ovisnima o njima.“ Drugim riječima, slobodni ste ih nemati, a mi ćemo učiniti sve da taj izbor ostane trajan.
Francuska ne mora formalno zabraniti klima-uređaje kada propisi njihovu ugradnju čine financijski neisplativom i administrativno kompliciranom, pozivajući se na estetski izgled pročelja stambenih i poslovnih zgrada. To je tipično europski pristup. Ne zabraniti nešto u potpunosti, već to učiniti toliko kompliciranim i društveno nepoželjnim da većina ljudi odustane.
Zato tvrdnje francuske vlade da klima-uređaji nisu zabranjeni podsjećaju na tvrdnje iz vremena pandemije covida-19 da cijepljenje nije obavezno, iako bez njega mnogi ne bi mogli raditi, ići u teretanu ili normalno sudjelovati u društvenom životu.
Više ne namjeravam uvjeravati ljude u apsurdnost njihovih strahova od klima uređaja. Da hladan zrak neće ukočiti vrat. Da neće uzrokovati bolesti. Da neće biti skuplji za kućni proračun ili okoliš od zimskog grijanja ili obiteljskih putovanja automobilom. Europljani cijelu zimu bez ikakvih problema troše fosilna goriva za grijanje, ali hladan ljetni zrak iz klima uređaja im je odjednom neprihvatljiv. Neka svatko radi što mu je volja. I ja ću.
Drugim riječima, prestanite nametati kolektivni način razmišljanja svima. Neka ljudi žive kako smatraju prikladnim. To je nekad bila progresivna ideja, prije nego što su se mnogi samozvani progresivci pretvorili u zagovornike kontrole.
To uključuje pravo ljudi u staračkim domovima i bolnicama na klimatizirane sobe. Kontrola temperature nije luksuz već pitanje dostojanstva. Primjer Francuza koji je pokušao instalirati prijenosni klima uređaj u bolničkoj sobi svoje starije majke, ali mu je naređeno da ga ukloni jer ga nije bilo dovoljno za sve, pokazuje da se od običnih građana očekuje da trpe lošije životne uvjete, pod izlikom jednakosti.
Ako vas to smeta, politička ljevica želi da krivite sebe ili druge koji ne žele prihvatiti takva pravila. Samo ne njih. Tako je zamjenica gradonačelnika Pariza, Audrey Pulvar, odgovorila Amerikancima koji su bili iznenađeni što Francuska vodi kampanju protiv uređaja koji je postao standard u kućanstvima u velikom dijelu svijeta.
„Kao drugi najveći emiter stakleničkih plinova, snosite veliki dio odgovornosti za globalno zatopljenje i posljedice koje danas osjećamo u Francuskoj“, napisala je.
Međutim, pravi problem nije to, već francusko odbijanje da prihvati prednosti klimatizacije. Zbog toga, tvrdi autor, stotine ljudi svake godine umiru od vrućine, dok ih vlasti uvjeravaju da će im dugoročno biti bolje ako to samo izdrže.
Ljudi koje je politički establišment tijekom pandemije pokušavao zaštititi pod svaku cijenu, čak i po cijenu ograničavanja osnovnih sloboda i uništavanja egzistencije, sada mogu, kako autor smatra, tiho umrijeti radi zaštite planeta.
Istovremeno, političke elite si ne uskraćuju iste pogodnosti. Tako je Europska komisija tijekom nedavnog toplinskog vala isključila klima-uređaje samo zaposlenicima na donjim katovima zgrade Berlemont u Bruxellesu. Uredi europskih povjerenika, kao ni radni i stambeni prostori Ursule von der Leyen na 13. katu, nisu bili obuhvaćeni tom mjerom.
Bit cijele priče, prema autoru, nije u klimi već u slobodi i kontroli. Kao što je tijekom pandemije covida zdravstvena kriza poslužila kao opravdanje za ograničavanje prava građana, tako se sada klimatske promjene koriste za nametanje novih pravila ponašanja.
Stoga, smatra autorica, svaki Europljanin, bez obzira voli li ili ne voli klima-uređaje, trebao bi braniti pravo drugih da sami odluče kako će hladiti svoj dom, bolničku sobu ili starački dom.
Jer kada razina osobne udobnosti postane stvar državne politike, teško je očekivati da će se tu zaustaviti.
Ne moraš biti ni vruć ni hladan. Dovoljno je biti protiv nametanja i autoritarizma.
