Kratak izvještaj o tome kako su Šveđani postali stranci u vlastitoj zemlji.
Izvještaj o teškoj situaciji u ovoj nordijskoj zemlji donio je Šveđanin koji godinama živi u inozemstvu. Nakon nekog vremena, vratio se kući i bio je šokiran kad je otkrio da autohtono stanovništvo, posebno među najmlađom generacijom, već postaje manjina.
U svom izvještaju polako se vraća u nedavnu povijest kada je sve počelo. Tada je Švedska proglašena multikulturalnom zemljom, a Šveđanima je rečeno da ne postoji nešto poput švedske kulture.
Ispiranje mozga putem medija, politike i škola dovelo je do toga da je većina Šveđana zapravo povjerovala u tu glupost o prekrasnoj multikulturalnoj zemlji i nepostojećoj švedskoj kulturi te je u skladu s tim glasala.
U međuvremenu, socijaldemokrati su uvozili svoje buduće birače, i kako se ispostavilo, na izborima koji čekaju zemlju sljedeće godine, ova će stranka biti uvjerljivi pobjednik zahvaljujući biračima koje je dovela sa sobom.
Čak i predsjednica stranke Magdalena Andersson već ponosno pozira za fotografije s članovima migrantskih narkoklanova, jer tu pronalazi svoju glavnu podršku.
Švedska bi i nama trebala biti upozorenje, da se ovdje ne dogodi ista stvar. Ova nordijska zemlja – baš kao i mi – nema kolonijalnu prošlost, pa čak ima i isto stanovništvo.
Prije samo 25 godina, Švedska je imala otprilike isti broj muslimana u svom društvu kao i danas. U relativno kratkom vremenu, zemlja je dosegla točku u kojoj se prijelaz na kalifat čini neizbježnim.
Možete pročitati i izvještaj Jonasa Anderssona, koji je bio šokiran time kako se njegova rodna zemlja promijenila u samo nekoliko godina. Vjerojatno to bolje percipira od nekoga tko godinama živi u zemlji i stoga je u poziciji da etiketira sve kao “polako kuhane žabe”.
Jonas Andersson:
„Nakon posjeta i izvještavanja o Kista Galleriji i centru grada, neke misli su mi ostale u glavi i kao da nisu htjele nestati. To su misli koje leže ispod površine onoga što vidimo: o nacionalnom identitetu, o jeziku kao zajedničkoj potpornoj gredi – i što se događa kada ta greda pukne.
Ali i o nečem još dubljem: kolonijalizmu, vlasništvu nad zemljom i potrebi za zajedničkim kulturnim prostorom kako bi ljudi mogli živjeti zajedno bez raspada društva.
Možda najsnažniji dojam moje cjelodnevne šetnje bio je kada su dva školska razreda prošla kroz centar. Mala djeca, 8-9 godina. Ukupno možda 40, 50 učenika. Niti jedno dijete švedskog podrijetla. Nekoliko djevojčica nosilo je hidžabe, navlačeći ih svojim malim ručicama, dok su se smijale i bockale.
I razmišljao sam o svojim kćerima u istoj dobi, kako stoje pred ogledalom, popravljaju kosu, koliko je to važno, kako je to dio njihovog djetinjstva, njihovog identiteta. I onda me je pogodilo punom snagom: ovo više nije Švedska. Čak ni u najizdašnijoj i najinterpretiranijoj interpretaciji.
Mnogo sam putovao svijetom. Živim u inozemstvu već gotovo 16 godina. Navikao sam biti jedini koji govori švedski, navikao sam biti u okruženju koje nije nimalo slično mjestu odakle dolazim. Ali nikada nisam osjetio taj osjećaj u Švedskoj. Do sada. Do posjeta Kisti.
Kista kao upozorenje
I u tom trenutku, dok je dječji smijeh odjekivao između staklenih pročelja trgovina, shvatio sam da rasprava koja se vodila desetljećima – ona o švedskoj kulturi, švedskom identitetu, švedskoj slici o sebi – nikada nije bila nevina.
To nikada nije bila intelektualna igra ili samo stanje uma. To je bio projekt. Svjesni ideološki smjer.
Kolonijalizam je kada ljudima govorite da njihova zemlja nije njihova. Da njihova baština ne postoji. Da su zamjenjivi. Da je njihova kultura izmišljotina. Da je njihov otpor rasizam. Da je njihova tjeskoba fašizam. Da je njihova ljubav prema svojoj zemlji nešto ružno.
Sjećam se svih onih godina kulturnih debata, koje je pisala i inscenirala ljevica koja je kontrolirala naše medije i institucije. Rekli su: Švedska nema kulturu. Švedska kultura ne postoji. Sve je podjednako švedsko. Svatko tko živi u Švedskoj je Šveđanin.
Istovremeno, demonizirali su sve što je i izdaleka podsjećalo na nacionalnu zajednicu.
Tko se ne sjeća Annie Lööf na SVT-u, kada je gotovo religiozno izjavila da svatko može doći ovdje, da će svi govoriti švedski (!) i da bi bilo dobro za Švedsku – za tvrtke – kada bi se ovdje doselilo 30-40 milijuna ljudi iz Afrike i Bliskog istoka.
Ovdje. U nordijsku zemlju s populacijom od nešto manje od deset milijuna, na teritorij gdje se naša civilizacija formirala tisućama godina.
Ili jednostavno, ali briljantno pitanje Jimmieja Åkessona upućeno Åseu Romsonu u Riksdagu: ” Ako se vozim podzemnom željeznicom u Tokiju, jesam li onda Japanac? “
Tamo, u tom trenutku, cijela laž je bila razotkrivena. Cijeli ideološki konstrukt. Ali laž se nastavila ponavljati, na sveučilištima, u školama, u medijima, u vladinim vrijednosnim planovima, u kazališnim predstavama i dječjim programima.
Totalitarni diskurs u kojem je nacionalna država predstavljena kao prijetnja, a švedska kultura kao sramota.
Ali postoji jedna riječ koju se malo tko usuđuje upotrijebiti: kolonijalizam.
Trgovački centar Kista.
Fotografija: Jonas Andersson
Ovo nije kolonijalizam u starom smislu gdje europska carstva osvajaju svijet – već nova vrsta kolonijalizma, usmjerena prema unutra. Gdje je vlastiti narod lišen svoje povijesti, kontinuiteta, jezika i upravljanja.
Gdje elite, aktivisti i globalisti preoblikuju zemlju odozgo, bez mandata naroda, i gdje se od stanovništva očekuje da prihvati da se njihov kulturni dom pretvara u nešto za što nikada nisu glasali, nikada nisu tražili i nikada nisu imali priliku otvoreno raspravljati.
Kolonijalizam je kada ljudima govorite da njihova zemlja nije njihova. Da njihova baština ne postoji. Da su zamjenjivi. Da je njihova kultura izmišljotina. Da je njihov otpor rasizam. Da je njihova tjeskoba fašizam. Da je njihova ljubav prema svojoj zemlji nešto ružno.
Propaganda koja nam je oduzela švedskost
U ovom projektu, ljevica je udružila snage s islamizmom i globalistima koji profitiraju od raspada nacionalnih država. I u toj praznini, gdje nitko više ne smije govoriti o švedskom identitetu, pojavljuju se jači identiteti.
Identitet islamizma. Identitet klanovske kulture. Identitet segregacije. Grupe koje točno znaju tko su – i što žele.
I u toj masovnoj deformaciji, gdje su i jezik i identitet izbrisani, Švedska se sada nalazi na raskrižju. Egzistencijalnom raskrižju. Jer demokracija zahtijeva zajednički jezik.
Zajednički referentni okvir. Osjećaj „mi“. Bez njega nema demokracije, samo interesne skupine, paralelna društva, klanovi i sukobi.
Tijekom mog vremena kao predavača na Konstfacku, vidio sam kako se taj posao javno provodio. Kako su prijave s “dječačkim imenima koja zvuče švedski” bile uklanjane prije nego što su uopće bile razmotrene.
Protestirao sam. Izgubio sam. Već su dominantne lijeve feministkinje gurale instituciju prema političkoj uniformnosti i umjetničkom osiromašenju. Ali što je još važnije: osigurale su da švedska kultura postane nešto čega se treba sramiti.
Vidio sam švedske jarbole za zastave ponizno savijene i izložene poput trijumfalnih umjetničkih djela u Sergels Torgu. Kako su švedski dječaci poniženi, kako mladići iz islamskih kultura na Bliskom istoku nazivaju švedske djevojke „švedskim kurvama“.
Vidio sam kako švedsku djecu uče da im nedostaje baština, da je njihova povijest nesavršena i da je njihova sigurnost privilegija koje bi se trebali sramiti.
Sramit ćemo se. Pokorit ćemo se. Zaboravit ćemo da smo nacija. Zaboravit ćemo da imamo zemlju.
Tako to ide, dan za danom, desetljećima. I koliko bi ljudi na svijetu moglo izdržati takav psihološki napad? Koliko bi ljudi moglo izdržati takvu propagandu?
Što preostaje kada elita uništi temelje nacije?
Šveđani ne biraju vlastiti pad zato što su glupi. Čine to zato što nikada nisu čuli istinu. Čine to zato što su mediji – oni koji su trebali ispitivati moć – postali su glas moći. Postali su filteri, čuvari globalnog poretka i njegovi glavni propagandisti.
Javna služba diljem zapadnog svijeta. Dva desetljeća te su institucije izbrisale opis stvarnosti i zamijenile ga ideološkim narativom u kojem su Šveđani i Europljani općenito počinitelji, nikada žrtve, ili čak ljudi u vlastitoj povijesti.
I u toj masovnoj deformaciji, gdje su i jezik i identitet izbrisani, Švedska se sada nalazi na raskrižju. Na egzistencijalnom raskrižju. Jer demokracija zahtijeva zajednički jezik. Zajednički referentni okvir.
Osjećaj da smo „mi“. Bez njega nema demokracije, samo interesne skupine, paralelna društva, klanovi i sukobi.
Kista nije uzrok. Kista je simptom. Predosjećaj. Možda budućnost ako se ništa ne promijeni.
I možda je zato moje srce tako snažno lupalo dok sam stajao na trgu u Kisti. Jer nisam vidio Švedsku onakvu kakva je bila, ne onakvu kakva je obećana, već onakvu kakva će postati. Zemlja koja se udaljava od vlastitog naroda. Zemlja koja gubi samu sebe.
Ali ne mora ovako završiti. Ne ako se usudimo vidjeti što se zapravo događa. Ne ako vratimo svoj jezik, svoju sliku o sebi, svoju povijest. Ne ako prestanemo se sramiti jedne stvari koje se nikada ne biste trebali sramiti: svog doma.
Oni koji nemaju domovinu, nemaju što ostaviti svojoj djeci.
