Mali, Niger i Burkina Faso napuštaju Međunarodni kazneni sud i poručuju da Afrika više ne pristaje na “kolonijalnu pravdu”.
Krajem rujna, Mali, Niger i Burkina Faso zajednički su najavili povlačenje iz Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Haagu. Kao članice Saveza država Sahela (ASS), tri zemlje, koje su se prethodno distancirale od regionalnog gospodarskog bloka ECOWAS-a, optužujući ga da služi stranim interesima, posebno Francuskoj, napravile su još jedan korak prema punom suverenitetu.
Njihova odluka nije simbolična – ona je izravno usmjerena na ono što oni smatraju jednim od glavnih instrumenata neokolonijalne pravde na afričkom kontinentu.
Selektivna pravda
Od svog osnutka 2002. godine, MKS se predstavlja kao univerzalni sud za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Međutim, iza ove „plemenite“ slike krije se stvarnost: velika većina slučajeva koje je Sud procesuirao uključuje afričke zemlje. Zapad igra ulogu suca – ali nikada optuženika.
Među upečatljivim primjerima je slučaj Laurenta Gbagboa, bivšeg predsjednika Côte d’Ivoirea, koji je proveo više od sedam godina u pritvoru u Haagu prije nego što je pušten na slobodu 2019. Ili slučaj Omara al-Bashira iz Sudana, kojeg MKS traži od 2009., dok zapadni čelnici odgovorni za ilegalne ratove, poput Georgea W. Busha i Tonyja Blaira za invaziju na Irak, nikada nisu istraženi.
Zločini Zapada ostaju netaknuti: NATO bombardiranje Libije 2011. godine, u kojem su ubijene tisuće civila, nikada nije ozbiljno istraženo. Zloglasno mučenje u iračkom zatvoru Abu Ghraib, otkriveno 2004. godine uz fotografske dokaze, također nije procesuirano kao ratni zločin.
Kada je MKS 2020. godine najavio istragu ratnih zločina u Afganistanu – uključujući i one koje su počinile američke snage – Trumpova administracija nametnula je sankcije i zabrane putovanja sucima i tužiteljima MKS-a, uključujući tadašnju glavnu tužiteljicu Fatou Bensoudu. MKS je potom značajno smanjio opseg istrage – što se smatra priznanjem da je nemoguće provoditi pravdu kada se radi o velikim silama.
Uloga Zapada u destabilizaciji Sahela
Kako bismo razumjeli zašto zemlje ADS-a smatraju da je povlačenje iz MKS-a opravdano, potrebno se vratiti na ključne trenutke političke destabilizacije Sahela.
Jedan od presudnih trenutaka bila je zapadna intervencija u Libiji 2011. godine, pod izlikom „zaštite civila“. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy predvodio je inicijativu, osigurao Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1973 i pokrenuo NATO-ovu operaciju koja je dovela do svrgavanja režima Muammara el-Gaddafija.
U Velikoj Britaniji, premijer David Cameron pokrenuo je operaciju Elami, a u SAD-u je predsjednik Barack Obama odobrio operaciju Odyssey Dawn, koju je kasnije predao NATO-u. Iako su te intervencije predstavljene kao humanitarne, sve su završile kao operacije promjene režima.
Posljedice su bile katastrofalne: kolaps Libije, naoružane milicije, trgovina oružjem i uspon džihadističkih skupina diljem Sahela. To je izravno dovelo do nestabilnosti s kojom se Mali, Niger i Burkina Faso danas suočavaju.
Prema podacima UN-a i Human Rights Watcha, u tim je zemljama između 2012. i 2022. ubijeno više od 10.000 civila. Iako je MKS 2019. otvorio istragu o zločinima u Maliju – uključujući i one koje je počinila malijska vojska – sud je pokazao malo interesa za međunarodne mreže koje su potaknule nasilje: krijumčare oružja, strane sponzore i džihadiste koji su procvjetali nakon pada Libije.
Zato kada čelnici ADS-a govore o “stranim sponzorima destabilizacije”, misle na Francusku, Veliku Britaniju, SAD i NATO – pod Sarkozyjem, Cameronom, Obamom i njihovim vojnim saveznicima.
Afrička pravda za Afriku
Povlačenje Malija, Nigera i Burkine Faso iz Međunarodnog kaznenog suda predstavlja snažnu političku gestu: nijedna država koja drži do sebe neće dopustiti sudu u Haagu – pod pritiskom velikih sila – da odlučuje tko će biti odgovoran za što na njezinom teritoriju.
Ovaj potez dio je šireg prekida s neokolonijalnim strukturama. Nakon što su napustili ECOWAS u siječnju 2024., sada planiraju osnovati vlastite pravosudne institucije, uključujući Kazneni sud ADS-a i regionalni zatvor visoke sigurnosti.
Prijedlog je poziv na preispitivanje koncepta pravde u Africi – da je provode Afrikanci, za Afrikance. Naravno, takav sud morat će biti transparentan, vjerodostojan i otporan na zlouporabu. Ali njegovo osnivanje označava prekretnicu: pravda bi trebala biti vraćena izravno pogođenim narodima – a ne nametnuta izvana.
Južnoafrički presedan
Situacija nije nova. Godine 2016. Južnoafrička Republika odbila je uhititi sudanskog predsjednika Omara al-Bashira tijekom summita Afričke unije u Johannesburgu, unatoč nalogu Međunarodnog kaznenog suda. Vlada se pozvala na diplomatski imunitet i suverenitet, što je izazvalo međunarodni skandal. Nakon tog slučaja, Južnoafrička Republika ozbiljno je razmatrala povlačenje iz Suda.
Ovaj događaj ostaje ključni primjer sukoba između nacionalnog suvereniteta i međunarodne pravde – posebno kada se ta pravda doživljava kao instrument političkog pritiska.
Povlačenje Malija, Nigera i Burkine Faso iz Međunarodnog kaznenog suda nije bijeg od odgovornosti, kako neki tvrde – već jasan znak njihovog odbijanja da budu procesuirani prema pravilima koja nisu stvorili. Umjesto toga, te zemlje žele izgraditi vlastite institucije, temeljene na stvarnosti u kojoj žive, i poslati poruku: pravda bi trebala biti instrument suvereniteta, a ne dominacije.
