Jučer je u mojoj dragoj i voljenoj Istri bilo dvostruko slavlje : prvo slavlje bilo je u čast povijesne odluke o pripojenju Istre matici Hrvatskoj (25.9.1943),a drugo slavlje bilo je u čast ponovnog puštanja u promet obnovljene druge trake tunela kroz Učku.
Normalno, osim lokalnih političkih djelatnika slavlju su nazočili i premijer Andrej Plenković, ministar prometa Oleg Butković i ministrica zdravstva Irena Hrstić.
Od prigodnih govora, hvalospjeva i zahvalnosti hrvatska javnost imala je rijetku prigodu čuti vrlo zapažene poruke istarskog župana Borisa Miletića koji je između ostalog posebni naglasak stavio na istarsku PROŠLOST.
Evo kako je gospodin Miletić artikulirao važnost naše istarske prošlosti: Čuvajući prošlost – čuvamo svoje dostojanstvo;
Istra je županija koja s optimizmom gleda budućnost, ali ne zaboravlja svoju prošlost
Naša prošlost nas uči da možemo i da moramo biti jači od svake prepreke.
Moram priznati da sam tu njegovu sreću i taj njegov zanosni ponos našom proslošću odmah povezao s 25- godišnjim Mussolinijevim terorom i bolesnom idolatrijom manjeg broja istarskog pučanstva koje i nakon 82 godine od Pada Italije 8. 9. 1943., još uvijek plače za tim njima tako dragim crnokošuljaškim vremenima, kada su njihovi preci zdušno služili našim okupatorima.
Koliko je i gospodin Miletić zaražen tom kvislinškom bolešću (čitaj izdajom hrvatskog roda) bilo je jako dobro vidljivo u njegovoj predizbornoj kampanji u kojoj se svojim biračima na ovogodišnjim lokalnim izborima, obraćao osim na hrvatskom i na talijanskom jeziku.
Kakvo podrepaštvom, kakva uvlačilavost ljudima koji „ne razumiju naš hrvatski jezik“.
Kratkom šetnjom kroz povijest, želim vam, dragi moji prijatelji, otkriti od kuda dolazi moja opravdana ljutnja na to sramotno licemjerstvo gospodina Miletića i njegovih sljedbenika.
Pa, krenimo u zajedničku šetnju fašo – crnokošuljaškim vremenima.
Nakon ulaska talijanske vojske u naše krajeve, fašisti su pod udar nasilnih promjena imena najprije uzeli nazive mjesta.
Zakonskom odredbom od 28. ožujka 1923. godine, broj 900, potalijančena su imena sela, brda, dolina i rijeka.
Poslije zemljopisnih imena na red su došla osobna imena i prezimena.
Labinski općinski načelnik je svim okružnim župnicima i školskim vlastima te iste godine, razaslao okružnicu u kojoj nalaže da se izvrše promjene hrvatskih prezimena i da se svi završeci na ić, naprimjer Sošić, pretvore u ich – Sossich, Andretich ili Andretti, Antonelich, Matich, Billich,….
Okružnica labinskog načelnika ozakonjena je krajem 1923. godine.
Prvog listopada 1923. godine donedens je i Gentileova (Giovanni) školska reforma, ukidaju se hrvatske škole i hrvatski jezkik, a talijanski jezik postaje službeni jezik u javnom životu Istre.
Najotpornije hrvatsko gnijezdo u Istri Baderna (Mompaderno), fašisti su zvali Maledetto Monte (Prokleti Vrh), iako u tom mjestu nije bilo ni jednog Talijana, fašisti su u jednoj gostionici otvorili talijansku školu;
- prosinca 1923. još jednim sramnim kraljevskim dekretom zabranjuje se djeci davati TUĐA, netalijanska imena.
Preko 115 tisuća hrvatskih i slovenskih prezimena je potalijančeno.
Zakonskom odredbom od 7. travnja 1927. godine, službeno prozvanom ZAKONOM O VRAĆANJU U TALIJANSKI OBLIK HRVATSKIH PREZIMENA, započela je najveća povijesna farsa.
Fašisti su svoju vlast u Istri najavili uništavanjem hrvatskih i slovenskih škola, domova, čitaonica i strašnim terorom nad nevinim pučanstvom.
Krajnje grubo kažnjavali su svako domoljublje i radnika, i ribara, i seljaka, i učitelja, i svećenika, maltretirajući ih i ubijajući ih te šaljući ih u najgore talijanske logore Lipori i Ponza, a hrvatske i slovenske mladiće u ratove u Abesiniju, Albaniju, Grčku, Španjolsku….
Iz tih vremena datiraju brojna ubojstva, jame (fojbe) , internacije, maltretiranja, progoni, ricinusovo ulje i morska voda kao osvježavajući napitci te egzodus istarskih Hrvata u druge zemlje – Kraljevinu SHS, Mađarsku, Moravsku, Češku, Austriju i druge zemlje.
Odmah nakon pada Italije, NOO za Istru izdaje odredbu broj 4 od 26.9. 1943. godine koja je glasila : Sva nasilno potalijančena prezimena, imena mjesta, ulica i uopće svi prisilno potalijančeni nazivi i natpisi zamjenjuju se izvornim hrvatskim imenima.
Istu naredbu ponovio je i oblasni NOO za Istru 3. 9. 1944, godine.
Ove odredbe, nažalost, nisu nikada provedene u život sve do dana današnjeg!!!!!!!!!
Umjesto toga na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije u Poreču 9.4.2001. godine, talijanski jezik proglašen je službenim jezikom u mojoj rodnoj Istri.
SRAMOTA!
Ista sramotna odluka ozakonjena je i u Hrvatskom saboru na veliko veselje gospodina Furia Radina i njegovih sljedbenika.
Forza Italia!
Da dragim čitateljima bude jasnija moja tankoćutnost u odnosu na talijanaštvo i neofašizam u Istri, želim dati informaciju da su mi njemački nacisti zahvaljujući talijanašima tragične šajinske noći 9.1.1944. godine ubili 12 članova moje obitelji (oca, baku, djeda, strica i tetu žive spalili, a sedmero poubijali u njihovim dvorištima), spalili cijelo selo i ukupno ubili 54 nevinih ljudi. Ništa bolje nisu prošla ni sela Lipa, Bokordići, Barbići, Krešine, Savičenta……..
