I, što reći? Ništa posebno! Bilo je tako kako je bilo, a bilo je NIKAKO!

Zašto?

Zahvaljujući, prije svega, tematski i sadržajno potpuno krivo postavljenim pitanjima, ostali smo prikraćeni u našim očekivanjima.

Naime, pitanja koja su bila upućivana gospodi kandidatima nisu imala ama baš nikakve veze sa životom hrvatskih građana. Bila su to globalno orijentirana pitanja. Svi smo očekivali nešto više pitanja o vizijama predsjedničkih kandidata o sadašnjosti i budućnosti hrvatske države. Od toga nije bilo, na našu žalost, ništa.

O njihovim programima ne moram posebno ni govoriti, jer njihove programe i djelokrug rada određuje Ustav Republike Hrvatske. No, nije bilo ni pitanja kako će svojim radom ozdraviti naše javno zdravstvo, školstvo, zabraniti izglasavanje besmislenog poreza na nekretnine, zaustaviti rast cijena hrane, usluga i već dugo prisutnu inflaciju te njihovu brigu o umirovljenicima, starijim i nemoćnim osobama…

Jednako tako nije bilo ni riječi o mogućem ukidanju nacionalnih manjina (svi smo mi ravnopravni građani RH), o ukidanju talijanskog jezika kao drugog službenog jezika u Istri (užas!), o ukidanju cenzure, parade ponosa, o zaštiti gotovinskog plaćanja, o zaustavljanju iseljavanja i odljeva najkvalitetnijih kadrova itd…

Umjesto toga i opet smo jurili u BiH, Bliski Istok, Ukrajinu, Rusiju, SAD te u zagrljaj Putinu, Trumpu, Titu, Tuđmanu, Plenkoviću i HDZ-u.

To doista nisu teme koje su značajne za život hrvatskog naroda. Gospodo draga, dosta nam je ratova, mrtvih i ranjenih. Dosta nam je krvi i mesa. Mi želimo živjeti. Mi želimo mir, sigurnost, radost i veselje. Mi želimo prestati živjeti u strahu i tjeskobi. Mi želimo da naša djeca nikada ne budu doživljavala strahote koje smo proživljavali mi putujući kroz naše živote.

Na kraju mojeg osvrta na sučeljavanje predsjedničkih kandidata, ipak vam dugujem izraziti moje mišljenje o sinoćnjem dojmu kojeg su dvojica kandidata svojim nastupom ostavili na mene i brojno TV gledateljstvo.

Bezobrazluk i nepristojnost te svekoliko uzajamno vrijeđanje bilo je mučno i gledati i slušati. Oni očito ne znaju, ni jedan ni drugi, da je uglađeno ponašanje kruna svake komunikacije. I, još nešto želim reći, kao „vrsni“ političari, oni bi isto tako trebali znati da je narodu pun kufer uvjeravajućih govora. Ljudi mnogo više preferiraju čuti istinu i prave informacije, a ne pakirane laži i poltronstvo.

Hrvatski građani sada imaju dva izbora: ili potpuno apstinirati izlazak na drugi krug izbora ili, pak, u što većem broju izaći na birališta i izabrati pravu osobu koja će daljnjih pet godina voditi Republiku Hrvatsku, služiti svom narodu i na pravi način graditi i njegovati ugled Hrvatske na međunarodnoj političkoj sceni. Neka se ugledaju u naše briljantne sportaše, prave hrvatske ambasadore, bit će im lakše obnašati tu vrlo odgovornu i časnu funkciju predsjednika Republike Hrvatske.