Evo kako je Izrael izazvao europsku migrantsku krizu, piše Mike Peinovich.
Svijet je s užasom i strahom pratio židovska bombardiranja nedužnih civila u Palestini od 7. listopada. U trenutku pisanja ovog članka najmanje 35.000 Palestinaca bilo je ubijeno, 80.000 ranjeno, a gotovo svi od približno 2 milijuna stanovnika Pojasa Gaze raseljeni su i pretvoreni u izbjeglice zbog sustavnog židovskog uništavanja njihovih domova. Židovski dužnosnici u Izraelu otvoreno su pozivali na ubijanje ili protjerivanje cijelog stanovništva te vrše pritisak na arapske države, SAD i Europu da prihvate Palestince koje su namjerno pretvorili u izbjeglice.
Ovo nije prva izbjeglička kriza koju je Izrael izazvao. Od osnutka židovske države 1948. godine Bliski istok obilježeni su nestabilnošću, ratovima, terorizmom, vjerskim nasiljem i izbjegličkim krizama – sve kao izravne posljedice židovske politike, koju SAD često provodi kao izraelski zastupnik. Ubijanje ili protjerivanje svih Palestinaca dugoročni je cilj izraelske države, bez obzira na to čini li vladu Laburistička stranka ili Likud, je li ona liberalna ili konzervativna, sekularna ili vjerska. Zbog toga je preseljavanje izbjeglica uvijek imalo važnu ulogu u izraelskoj politici, a židovski cionisti na Zapadu su izgradili ili podržali opsežnu mrežu židovski vođenih nevladinih organizacija i agencija za preseljenje.
Članak izraelskih novina „Haaretz“ iz 2013. godine otkrio je tajne arhivske dokumente iz kojih proizlazi da su cionistički Židovi od samog početka Europu smatrali poželjnim odredištem za Arape koje su protjerali.
U prvoj polovici 1960-ih Ministarstvo vanjskih poslova i dalje je razmatralo planove za poticanje iseljavanja arapskih izbjeglica s Bliskog istoka u Europu, osobito u Francusku i Njemačku. Jedna od mogućnosti koja se razmatrala bila je osigurati im radna mjesta u Njemačkoj, gdje je u to vrijeme postojala velika potreba za radnom snagom. Tijekom 1962. godine izraelski dužnosnici razmatrali su mogućnost osiguravanja zaposlenja palestinskim izbjegličkim radnicima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Prve preliminarne provjere za ovaj plan, nazvan „Operacija Radnik“, kao i povezana korespondencija, držani su u strogoj tajnosti.
Haaretz, 19. prosinca 2013.
Taj je plan na kraju stavljen na čekanje jer se tadašnja izraelska premijerka Golda Meir bojala da bi mogao izazvati snažnu reakciju njemačkog stanovništva. Šezdesetih godina Izrael je bio znatno manje moćan i sigurniji nego danas, pa je takve odvažne planove trebalo odgoditi za kasnije. No, to pokazuje da je od samog početka postojala namjera izraelskih Židova da Arapima nametnu Europu kao oblik rasističke osvete.
Demografski razvoj uvijek je bio u središtu izraelske politike, a židovski utjecaj na zapadne vlade koristio se kako bi se osiguralo da Židovi ostanu demografska većina na području koje su osvojili. Meir je iskoristila židovski utjecaj u Washingtonu kako bi spriječila plan koji je predsjednik Kennedy 1961. godine pokrenuo, a prema kojem je 1,1 milijun palestinskih izbjeglica, protjeranih tijekom rata 1948. godine, trebalo dobiti mogućnost preseljenja u Izrael.
Krajem 1961. godine, u sklopu inicijative predsjednika Kennedyja, dr. Joseph Johnson iz zaklade Carnegie Endowment imenovan je posebnim izaslanikom kako bi se pozabavio tim problemom i zajedno sa zainteresiranim stranama pronašao rješenje. Plan koji je izradio – podijeliti upitnike palestinskim izbjeglicama i onima koji su to željeli, uzimajući u obzir sigurnosne okolnosti, omogućiti povratak u Izrael – izazvao je duboku zabrinutost u Jeruzalemu.
Meir, užasnuta tom idejom, iskoristila je sav svoj utjecaj u Washingtonu kako bi osigurala da plan bude brzo pokopan.
Haaretz, 19. prosinca 2013.
„Čisti prekid“
Cjelokupna povijest arapsko-izraelskog sukoba prelazila bi okvire ovog članka, no korijeni aktualnog izbjegličkog vala mogu se pratiti do 1996. godine, kada je takozvani „neokonzervativni“ pokret službeno pokrenut objavljivanjem danas zloglasnog memoranduma „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ („Čisti prekid: Nova strategija za osiguranje područja“) od strane nekoliko židovskih analitičara vanjske politike pri izraelskom Institutu za napredne strateške i političke studije u Washingtonu. Među autorima su bili poznati židovski zagovornik rata Richard Perle te Židov David Wurmser, koji je kasnije, tijekom mandata Georgea W. Busha, obnašao dužnost savjetnika potpredsjednika Dicka Cheneyja za politiku prema Bliskom istoku.
Memorandum „Čisti prekid“ preporučivao je Izraelu da prekine svoju staru strategiju prema kojoj su Sjedinjene Države koristile samo za obrambenu vojnu pomoć i diplomatsko pokriće te da umjesto toga započne napadački rat protiv cijelog arapskog svijeta i Irana, pri čemu bi američka vojska bila korištena kao posrednička sila. Posebno se preporučivalo uklanjanje Iraka i Sirije.
Izrael može oblikovati svoje strateško okruženje u suradnji s Turskom i Jordanom tako što će oslabiti Siriju, držati je pod nadzorom i čak je potisnuti natrag. Ti napori mogu se usredotočiti na uklanjanje Sadama Huseina u Iraku – što je samo po sebi važan strateški cilj Izraela – kako bi se na taj način spriječile regionalne ambicije Sirije.
„A Clean Break“: Nova strategija za osiguranje područja
Godinu dana kasnije, 1997., židovsko-cionistički „intelektualci“ William Kristol i Robert Kagan osnovali su danas zloglasni „Project for the New American Century“ (PNAC), koji je preporučio Sjedinjenim Državama masivno vojno jačanje kako bi se diljem svijeta provodila „demokracija“. Od 25 potpisnika osnivačke deklaracije PNAC-a, njih 15 bili su Židovi, a deset ih je radilo u vladi Georgea W. Busha, među njima i zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz. Richard Perle također je bio predsjednik PNAC-a.
Glavni fokus PNAC-a bio je „promjena režima“ u Iraku, iako je priznato da bi to američkom narodu bilo teško prodati bez „katastrofalnog i pokretačkog događaja – poput novog Pearl Harbora“. Taj se događaj dogodio 11. rujna, a SAD su nakon toga izvršile invaziju na Afganistan 2001. i Irak 2003. godine – na zahtjev židovsko-cionističkih zagovornika rata u Bushovoj administraciji.
Beskrajni rat
Prema intervjuu iz 2006. godine s umirovljenim generalom Wesleyjem Clarkom, odluka o invaziji na Irak donesena je dva tjedna nakon 11. rujna, a postojali su čak i ambiciozniji planovi za osvajanje „sedam zemalja u pet godina“. Clark je time dao poticaj popularnim teorijama zavjere tvrdeći da je ta strategija na neki način povezana s naftom. Međutim, propustio je spomenuti da je plan koji je opisao već bio izložen u memorandumu „Čisti prekid“ i strateškim dokumentima PNAC-a, koje su sastavili različiti židovsko-cionistički dužnosnici u Bushovoj administraciji i u kojima je pitanje sigurnosti Izraela jasno imalo prednost pred pitanjima nafte. Zapravo, politika prema nafti uglavnom je smatrana preprekom izraelskim interesima jer je nafta arapskim državama i Iranu davala strateški utjecaj.
Tema nafte oduvijek se koristila kako bi se Amerikance odvratilo od stvarnog razloga za naizgled nerazumnu politiku njihove vlade prema Bliskom istoku. Kada bi SAD željele samo siguran pristup nafti, posljednje što bi učinile bilo bi započinjanje ratova i rušenje vlada, čime bi izazvale velike poremećaje na svjetskim tržištima nafte. Nafta se često navodi kao motiv za dugogodišnju politiku SAD-a kojom podržavaju brutalni režim u Saudijskoj Arabiji, čime njihova zalaganja za ljudska prava i demokraciju postaju farsa. Međutim, ratom u Iraku SAD su pokazale da su više nego spremne ukloniti važne zemlje proizvođače nafte ako to Izrael zahtijeva. Dugogodišnji prijateljski odnosi između Saudijske Arabije i Izraela mnogo su bolje objašnjenje za stav SAD-a prema toj zemlji.
Godine 2011. u Siriji i Libiji izbili su građanski ratovi, koje su oba potaknule SAD u ime Izraela. Odvratnu frazu o „podržavanju demokracije“ SAD već godinama koriste kao istrošeni izgovor za naoružavanje i financiranje terorističkih milicija u Siriji s ciljem svrgavanja sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, dok se istodobno predstavljaju kao da se bore protiv terorističke organizacije „Islamska država u Iraku i Siriji“ (ISIS).
E-mail koji je 2012. godine objavio WikiLeaks, a koji je tadašnjoj državnoj tajnici Hillary Clinton poslao sadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Bidenove administracije Jake Sullivan, jasno je iznio stav SAD-a prema islamističkim terorističkim skupinama. Sullivan je dao zapanjujuću izjavu da se Al-Qaida, koju SAD prema vlastitim navodima smatra odgovornom za napade 11. rujna, u kojima je poginulo 3.000 Amerikanaca, „u Siriji nalazi na našoj strani“.
„Posljednja točka“ koju Sullivan spominje odnosi se na izvještaj Reutersa u kojem stoji:
AL-ZAWAHIRI POZIVA MUSLIMANE DA PODRŽE OPOZICIJU
Vođa Al-Qaide al-Zawahiri pozvao je muslimane u Turskoj i na Bliskom istoku da u videozapisu objavljenom na internetu podrže pobunjenike u njihovoj borbi protiv pristaša sirijskog predsjednika Asada. Al-Zawahiri je također pozvao sirijski narod da se ne oslanja na pomoć Arapske lige, Turske ili Sjedinjenih Država.
Jake Sullivan – nerazvrstani e-mail Hillary Clinton, 12. veljače 2012.
Sullivanov e-mail razotkriva sve javne izjave iz Washingtona kao lažne, prema kojima je svrha intervencije u Siriji bila borba protiv radikalnih sunitskih terorističkih skupina. Činjenica da su američki mediji u židovskom vlasništvu potpuno ignorirali ovo povijesno važno otkriće dokaz je njihove pristranosti i korupcije.
SAD su tijekom godina također izvele brojne zračne napade na Siriju, uglavnom u trenucima kada je vlada Asada bila pred odlučujućom pobjedom u nekoj bitci i povratkom dijela svog zakonitog teritorija. Stalna prisutnost američkih postrojbi i plaćenika u Siriji, zajedno s financiranjem islamističkih pobunjeničkih skupina i povremenim zračnim napadima, ima za cilj spriječiti Asada da ponovno preuzme svoju zemlju. Kada bi SAD doista željele poraz Islamske države, očita strategija bila bi ostaviti Asada na miru kako bi on uz pomoć Rusije i Irana mogao uništiti IS. Ta bi politika također imala prednost da bi bila stvarno popularna među američkim građanima – činjenicu koju je predsjednik Trump cinično iskoristio kako bi pobijedio na izborima 2016. godine.
Izrael je sa svoje strane pružao medicinsku pomoć IS-u i drugim teroristima koji su se borili protiv Asada, a 2019. godine izraelski vojni dužnosnik Gadi Eisenkot javno je priznao da je Izrael naoružavao teroriste IS-a i isplaćivao im mjesečne plaće.
Godine 2011. libijskog predsjednika, pukovnika Muammara Gaddafija, nakon osmomjesečnog građanskog rata ubili su teroristi koje su podržavale SAD. Činjenica da su SAD stajale iza tog atentata opće je poznata i neosporna. Kao državna tajnica, Hillary Clinton je tijekom televizijskog intervjua 2011. godine otvoreno slavila Gaddafijevo ubojstvo, uz povik ispunjen psihotičnim likovanjem: „Došli smo. Vidjeli smo. Umro je.“
Gaddafi je shvatio da Izrael stoji iza zapadne agresije protiv njegove zemlje te se pokušao spasiti i spasiti svoju vladu zaobilazeći SAD i izravno se obraćajući Izraelu te utjecajnim američkim Židovima. Prema izraelskim izvorima, 2011. godine pokušao je svoj slučaj iznijeti pred Izrael i izraelski lobi koji kontrolira vanjsku politiku SAD-a.
…kada se libijski režim našao na rubu propasti – zbog pobune i posljedica sankcija koje su Ujedinjeni narodi uveli zbog slučaja Lockerbie, a koje su prvi put stupile na snagu 1992. godine – dodala je: „Gaddafi je očajnički pokušao ostvariti izvanredne kontakte sa židovskim lobijem u SAD-u, ali i s Izraelom.“
The Jerusalem Post, 17. travnja 2016.
Dok su se mediji u SAD-u pod židovskim vodstvom isključivo usredotočili na navodne „povrede ljudskih prava“ koje je Gaddafi počinio kao razlog za njegovo svrgavanje, izraelski stratezi pokazali su se iskrenijima i realističnijima. U članku iz 2016. godine dr. Rafael Olek, strateški analitičar pri Begin-Sadat centru za strateške studije u Izraelu, potvrdio je izraelsku predanost dugoročnom strateškom cilju uklanjanja svih vlada koje mu se protive – bez obzira na ljudske posljedice.
Što se tiče globalnog aspekta, pitanje Libije otvara nekoliko zabrinutosti. Prvo, postoje upitnici u vezi sa stvarnom sposobnošću provođenja režima kontrole širenja oružja za masovno uništenje prema odmetničkim državama. Drugo, postavlja se pitanje: bi li bilo bolje prihvatiti stabilne režime diktatora poput Gaddafija i Sadama Huseina, Asada i režima ajatolaha u Iranu, ili bi te diktatore trebalo svrgnuti – unatoč posljedičnom raspadu njihovih zemalja koji je povezan s teškim nasiljem? Koliko god žalili zbog situacije u Siriji i Iraku, barem iz izraelske perspektive čini se da je druga mogućnost poželjnija – lakše ju je obuzdati, a situacija bi se na kraju mogla stabilizirati.
Israel Defense, 3. rujna 2016.
Unatoč patnji i smrti koje je izraelska strategija „promjene režima“ izazvala diljem Bliskog istoka, Izrael ne vidi razlog za odustajanje od te politike. A zašto bi i odustao? Sam Izrael ostao je iznimno siguran usred kaosa, pa je čak povećao svoju moć i poboljšao svoj diplomatski položaj.
Izbjeglička kriza
Izraelski ratovi i intervencije na Bliskom istoku, provedeni preko njegova posrednika SAD-a, bili su izravan uzrok europske izbjegličke krize koja je eskalirala 2015. godine i dovela do nasilja, terorizma, silovanja i političkog ugnjetavanja prema domaćim Europljanima. Dvije najvažnije ulazne točke za izbjeglice i migrante u Europu su Grčka i Italija.
Svrgavanje Gaddafija 2011. godine, koje su organizirale SAD i Izrael, otvorilo je važnu rutu za priljev izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike prema Europi. Prema „Washington Postu“, između 2014. i 2017. godine, zbog pada Gaddafija, 400.000 migranata s Bliskog istoka i iz Afrike prešlo je iz Libije u Italiju.
Od sloma režima Muammara al-Gaddafija u Libiji naglo je porastao broj migranata koji prelaze Sredozemno more, jer ljudi koriste vakuum vlasti kako bi isplovili sa sjeverne obale zemlje. Mreža krijumčara ljudi koji omogućuju ovu trgovinu proširila se od sjevera Afrike sve do zemalja poput Nigera i Sudana. Kontakti krijumčara dijele se u velikim afričkim gradovima putem Facebooka i WhatsAppa. Od 2014. godine više od 400.000 migranata i izbjeglica prešlo je Sredozemno more iz Libije u Italiju.
Washington Post, 31. kolovoza 2017.
To je bio potpuni preokret u odnosu na prethodno uspješnu suradnju između Gaddafija i Europe, kojom se nastojalo spriječiti da migranti dosegnu europske obale. Godine 2004. Gaddafi je počeo nuditi kontrolu nad izbjegličkim tokovima kao poticaj za sporazume o normalizaciji odnosa s europskim državama. Godine 2010. proročanski je izjavio da će Europa bez njegove pomoći „postati crna“.
Već 2004. godine Gaddafi je počeo sklapati sporazume s pojedinim europskim državama kako bi ograničio priljev migranata. U kolovozu 2010. posjetio je svog prijatelja Silvija Berlusconija, tadašnjeg talijanskog premijera, u Rimu i izjavio da će Europa bez njegove pomoći „postati crna“.
„Sutra Europa možda više neće biti europska, nego čak crna, jer postoje milijuni onih koji žele doći“, rekao je Gaddafi. „Kako će bijeli i kršćanski Europljani reagirati na ovaj priljev gladnih i neobrazovanih Afrikanaca … Ne znamo hoće li Europa ostati napredan i ujedinjen kontinent ili će biti uništena, kao što se dogodilo tijekom barbarskih invazija.“
Christian Science Monitor, 21. travnja 2015.
Ti su sporazumi bili uspješni. Uz pomoć Gaddafija, priljev migranata i izbjeglica prema Italiji drastično je smanjen 2009. godine.
U lipnju 2009. godine potpisao je s Italijom „Sporazum o prijateljstvu“ koji je predviđao zajedničke pomorske patrole protiv migranata te bezuvjetnu predaju Libiji migranata koje bi Italija presrela na putu prema Europi. Broj Afrikanaca koji su te godine uhvaćeni pri pokušaju ilegalnog ulaska u Italiju smanjio se za više od 75 posto.
Christian Science Monitor, 21. travnja 2015.
Ovaj obostrano korisni sporazum između Italije i Libije uništili su Izrael i SAD, što je dovelo do toga da se Gaddafijevo mračno predviđanje iz 2015. godine ostvari.
Talijanska vlada posljednjih je godina pokušavala obnoviti sporazume s Libijom kako bi ograničila priljev migranata. Međutim, ti su pokušaji naišli na pravne prepreke. Britanska nevladina organizacija Global Legal Action Network (GLAN) podnijela je 2017. godine tužbu protiv Italije Europskom sudu, u kojoj je optužila Italiju za kršenje ljudskih prava. Pravni savjetnik GLAN-a je Itammar Mann, židovsko-izraelski profesor prava koji u Haifi u Izraelu predaje „izbjegličko pravo“.
U svijetu postoji oko 6,6 milijuna izbjeglica iz sirijskog građanskog rata, od kojih se milijun nalazi u Europi. Vrhunac dolaska izbjeglica u Europu bio je između 2015. i 2017. godine, kada je oko 900.000 Sirijaca ušlo uglavnom preko Grčke. Raseljavanje sirijskog stanovništva služi strateškom cilju Izraela jer vladu Asada lišava ljudskog kapitala i potencijalnih vojnih regruta. Prema istraživanju Pew Researcha, nerazmjerno velik udio izbjeglica u Europi čine muškarci vojno sposobne dobi.
Izrael i nevladine organizacije pod vodstvom Židova na Zapadu glavni su akteri u organiziranju migracije i preseljenja sirijskih, iranskih, iračkih i afganistanskih izbjeglica u Europu. Sve četiri zemlje destabilizirane su ratovima i sankcijama Izraela i SAD-a. IsraAID, izraelska organizacija za pomoć izbjeglicama, od 2015. godine upravlja izbjegličkim centrima na grčkom otoku Lezbosu.
Grčke izbjegličke centre uglavnom vode Izraelci; na Lezbosu postoji izraelska škola za sirijske, iranske, iračke i afganistanske izbjeglice; a sve je to dio zajedničkog plana preoblikovanja koncepta „Tikkun Olam“ i židovskog volonterskog rada diljem svijeta.
YNet News, 4. ožujka 2019.
Izraelski novinar Liad Osmo citirao je sirijskog izbjeglicu identificiranog kao „H., 20 godina, iz Alepa“, koji je na Lezbos stigao 2019. godine.
„Cijeli svoj život, tijekom cijelog djetinjstva u sirijskim školama, učili su me da su Izraelci neprijatelji, a onda je prvo što vidim kada se približavam grčkoj obali Davidova zvijezda na majicama Izraelaca koji mi pružaju ruke i polažu me na tlo.“
H., 20 godina, iz Alepa
Osmo dodaje da se program preseljenja izbjeglica u zapadne zemlje provodi diljem svijeta i da je u njega uključeno još nekoliko židovskih organizacija. To je omogućeno ulaganjem države Izrael u iznosu od 66 milijuna dolara.
Koncept zalaganja za bolji svijet sada preuzima velika židovska organizacija u suradnji s državom Izrael…
Židovska agencija trenutačno zajedno s organizacijom „Mosaic United“ radi na projektu koji bi trebao znatno povećati broj mladih Židova koji se angažiraju u svojim lokalnim zajednicama. Za američke Židove to je poznato kao „Tikkun Olam“ – odnosno popravljanje svijeta. Taj židovski koncept postao je središnje načelo među potomcima židovskih useljenika u Sjedinjene Države četvrte generacije.
Projekti se provode diljem svijeta – od Portorika i Grčke do Nepala, Meksika, Indije i Etiopije – putem organizacija kao što su IsraAID, Project TEN, Tevel B’Tzedek i drugih…
„Najčešće je jedino što židovske studente diljem svijeta navodi da razmišljaju o svom židovskom identitetu BDS prosvjed (antiizraelski pokret bojkota, povlačenja ulaganja i sankcija) na kampusu ili antisemitski incident negdje u svijetu“, kaže rabin Benji Levy, izvršni direktor organizacije Mosaic United. „Takvi događaji udaljavaju ih od želje da budu Židovi ili da se osjećaju povezani s Izraelom.“
Levy objašnjava da je projekt prije nekoliko godina preuzela izraelska vlada pod pokroviteljstvom Ministarstva za pitanja dijaspore. „Vlada će uložiti 66 milijuna dolara, što predstavlja trećinu proračuna“, kaže on.
YNet News, 4. ožujka 2019.
Njemačka je prihvatila znatno više izbjeglica iz židovskih sukoba nego bilo koja druga europska država. Protiv volje njemačkog naroda Angela Merkel je 2015. godine, kako je poznato, obećala godišnje prihvatiti 500.000 izbjeglica. I u Njemačkoj je primjetan utjecaj Izraela, gdje izraelske nevladine organizacije ljudima koji govore arapski nude poduku jezika i pomažu im u pronalaženju mogućnosti za rad.
Godine 2018. Merkel je dodijelila IsraAID-u priznanje za njihov rad na integraciji ljudi koji govore arapski jezik u Njemačkoj. Na svojoj internetskoj stranici IsraAID se hvali opsežnim programima koje su pokrenuli u Njemačkoj radi olakšavanja integracije izbjeglica, pritom izostavljajući svako spominjanje odgovornosti židovske države za samu krizu.
IsraAID djeluje u Njemačkoj od 2015. godine, kada je milijun tražitelja azila i izbjeglica stiglo u zemlju, od kojih je većina bježala od strahota sirijskog građanskog rata i prijetnje IS-a u Iraku i Siriji… Programi IsraAID-a Njemačka uključuju skupine za vodstvo mladih izbjeglica, psihosocijalnu traumatsku podršku djeci uz pomoć terapije izražavanja te poseban program potpore preživjelima genocida nad Jezidima. Tim IsraAID-a u Njemačkoj multikulturalni je mozaik psihologa, socijalnih radnika, umjetničkih terapeuta i pedagoga koji govore arapski, hebrejski, njemački i engleski jezik. Oni koriste svoje međunarodno iskustvo i međukulturni pristup kako bi poticali trajnu dobrobit i integraciju izbjeglica u Njemačkoj.
…Globalne aktivnosti IsraAID-a uključuju održive programe izgradnje otpornosti, pružanja obrazovanja, borbe protiv rodno uvjetovanog nasilja, promicanja zaštite djece, poboljšanja sanitarnih uvjeta i stvaranja mogućnosti za život. Od vrhunca sirijske izbjegličke krize 2015. godine IsraAID je samo u Grčkoj i Njemačkoj medicinski, psihosocijalno i obrazovno podržao više od 100.000 izbjeglica.
Mnoge izbjeglice koje bježe od rata i progona u Afganistanu, Iranu, Iraku i Siriji prema zemljama poput Njemačke dolaze u Europu preko Grčke. Na Lezbosu, grčkom otoku na kojem mnoge izbjeglice prvi put stižu nakon napornog pomorskog putovanja iz Turske, IsraAID pruža medicinsku pomoć novopridošlima na obali i vodi „Školu mira“ – jedinu ustanovu koja nudi nastavu na materinjem jeziku na arapskom, kongoleško-francuskom, farsiju i kurdskom jeziku te svaki tjedan podučava više od 200 učenika.
…Kroz naš rad s IsraAID-om prepoznali smo snagu i potencijal izbjeglica s kojima surađujemo dok pišu novu priču za sebe i svoje zajednice. To je priča o učenju novih jezika i prilagodbi novom okruženju. To je 500 ljudi – muslimana i kršćana koji govore arapski, kurdski, farsi i francuski – koji slave Eid al-Fitr u grčkoj školi kojom upravlja izraelska humanitarna organizacija.
IsraAID, 2018.
Izrael nas obasipa humanitarnom retorikom kada u Europi organizira proslavu Eid al-Fitra za muslimane koji bježe od cionističkih ratova, ali takva proslava u Izraelu potpuno je nezamisliva. Godine 2021. izraelske obrambene snage (IDF) provele su Eid al-Fitr bombardirajući palestinske civile u Pojasu Gaze. Dan ranije fanatični Židovi u Jeruzalemu snimljeni su kako plešu jer su vjerovali da jedna od najsvetijih džamija islama gori.
Svaka zabrinutost koju Židovi izražavaju zbog priljeva stranaca u Europu isključivo se odnosi na moguće negativne posljedice za europske Židove. Negativne posljedice za domaće Europljane iz židovske perspektive promatraju se samo u kontekstu opasnosti od poticanja nacionalističkog otpora.
U članku za liberalnu instituciju Brookings Institution iz 2015. godine Daniel Byman, profesor židovske civilizacije na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, izjavio je da rješenje tog problema leži u dugoročnoj integraciji izbjegličkog stanovništva u Europi.
Ako se na izbjeglice gleda kao na kratkoročni humanitarni problem, a ne kao na dugoročni izazov integracije, ovaj će se problem vjerojatno pogoršati. Radikali će biti među onima koji će izbjeglicama pružati vjersku, obrazovnu i društvenu podršku – i tako stvoriti problem tamo gdje ga prije nije bilo. Zapravo, izbjeglicama je potreban sveobuhvatan i dugoročan paket mjera koji, osim neposredne humanitarne pomoći, uključuje politička prava, potporu obrazovanju i gospodarsku pomoć, osobito ako se prihvaćaju u velikom broju. Ako ih nije moguće integrirati u lokalne zajednice, postoji opasnost da će se napetosti između muslimanskih i nemuslimanskih zajednica u Europi nastaviti ili čak pojačati.
Daniel Byman, 2015.
Priljev izbjeglica i migranata u Europu usporio se nakon 2018. godine, pri čemu je nekoliko europskih zemalja inzistiralo da više ne mogu primati dodatne ljude. Fokus se premjestio s olakšavanja ulaska novih pridošlica na osiguravanje da oni koji su već stigli u Europu tamo i trajno ostanu. Godine 2020. Sud Europske unije odlučio je da muškarcima koji u Siriji izbjegavaju vojnu službu mora biti odobren azil i da ih se ne smije deportirati u Siriju. Ova odluka isključivo koristi Izraelu, dok šteti Europljanima koji se žele riješiti mladih muških izbjeglica i problema povezanih s njima, poput nasilja, silovanja i društvenih nemira. Tijekom 2022. i 2023. godine broj dolazaka ponovno je porastao.
Nakon 7. listopada: Otvorena politika genocida i etničkog čišćenja
Od napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. godine židovski dužnosnici više su puta otvoreno pozivali na ubijanje ili protjerivanje cijelog stanovništva Pojasa Gaze – oko 2 milijuna ljudi. Istodobno su pojačali pritisak na zapadne i arapske države da se dobrovoljno slože prihvatiti sve palestinske stanovnike – korak čiji je cilj trajno okončati život Palestinaca u Pojasu Gaze.
Židovska strategija očita je svima koji su je spremni vidjeti. Masovna teroristička bombardiranja civila, sustavno uništavanje kuća i ciljani napadi na cjelokupnu humanitarnu infrastrukturu poput bolnica imaju za cilj učiniti život u Pojasu Gaze nemogućim. Izrael se ne bori protiv Hamasa. Pokušava ubiti ili protjerati cijelo arapsko stanovništvo.
U trenutku pisanja ovog članka 1,8 milijuna Palestinaca koji bježe od židovskih terorističkih bombardiranja koncentriralo se u južnom gradu Rafahu na egipatskoj granici, dok Izrael planira veliku invaziju na grad kako bi ih potisnuo prema Egiptu. Dosad su Židove u tom pokušaju spriječili ogorčeni otpor boraca Hamasa, prosvjedi diljem svijeta, politički pritisak i odbijanje Egipta da prihvati velik broj Palestinaca, ali nisu odustali od tog plana.
Vlade SAD-a i Europe rado su podržale Židove u njihovoj kampanji etničkog čišćenja pod krinkom humanosti. CBS News je 30. travnja izvijestio da su dobili interne dokumente Bidenove administracije u kojima su detaljno opisane rasprave između nekoliko saveznih agencija o trajnom preseljenju izbjeglica iz Pojasa Gaze u SAD.
Prema dokumentima, visoki dužnosnici nekoliko američkih saveznih agencija posljednjih su tjedana raspravljali o izvedivosti različitih mogućnosti preseljenja Palestinaca iz Pojasa Gaze koji imaju članove uže obitelji koji su američki državljani ili osobe s pravom stalnog boravka.
Jedan od prijedloga predviđa korištenje američkog programa prihvata izbjeglica koji postoji desetljećima kako bi se prihvatili Palestinci povezani sa SAD-om kojima je uspjelo pobjeći iz Pojasa Gaze u susjedni Egipat, prema dokumentima međuresornog planiranja.
Dokumenti također pokazuju da su visoki američki dužnosnici raspravljali o evakuaciji dodatnih Palestinaca iz Pojasa Gaze i njihovom priznavanju kao izbjeglica, pod uvjetom da imaju američke rođake. Za te bi planove bila potrebna koordinacija s Egiptom, koji se dosad odbijao složiti s prihvatom velikog broja ljudi iz Pojasa Gaze.
CBS News, 30. travnja 2024.
Židovski cionisti čine većinu članova kabineta Bidenove administracije zaduženih za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost, predvođenih židovskim državnim tajnikom Anthonyjem Blinkenom. Sigurno je da među „visokim američkim dužnosnicima“ koje spominje CBS News postoje i Židovi motivirani etničkom odanošću prema Izraelu. Blinken je svoju odanost Izraelu otvoreno potvrdio u govoru 12. listopada 2023. godine u Izraelu.
Nalazim se u Izraelu u ovom za ovu naciju i za cijeli svijet nevjerojatno teškom vremenu. Kao državni tajnik, kao Židov, kao suprug i otac, iz vlastitog iskustva razumijem kakve razorne posljedice imaju masakri Hamasa.
Anthony Blinken, 12. listopada 2023.
Prema izvještaju u „The Guardianu“, Velika Britanija počela je već 22. listopada 2023. izrađivati planove za prihvat ljudi iz Pojasa Gaze.
Koalicija humanitarnih organizacija i skupina izradila je plan koji opisuje kako bi Velika Britanija mogla pružiti utočište tisućama Palestinaca iz Pojasa Gaze.
Organizacije poput Refugee Councila, Safe Passage Internationala, Liječnika svijeta, Zaklade Helen Bamber i City of Sancturary izrazile su zabrinutost da bi sukob mogao pogoršati palestinsku izbjegličku krizu.
The Guardian, 22. listopada 2023.
Planove preseljenja predstavio je Refugee Council u dokumentu o stajalištu koji su podržale druge organizacije. Izvršni direktor Refugee Councila je Židov po imenu Enver Solomon, koji je pozvao Ujedinjeno Kraljevstvo da prihvati ljude iz Pojasa Gaze, bez pritom kritiziranja izraelskih terorističkih bombardiranja ili potpore Ujedinjenog Kraljevstva tim akcijama.
„Što se sukob više zaoštrava, to će više palestinskih muškaraca, žena i djece biti raseljeno i dovedeno u veliku opasnost … Ljudi koji u svojim domovima nisu sigurni i zaštićeni trebaju imati pristup sigurnosti, a Ujedinjeno Kraljevstvo mora biti spremno preuzeti ulogu provođenjem paketa hitnih mjera u kratkom roku.“
Enver Solomon
Today in Parliament I called for the creation of a Palestinian family visa scheme. This should bring Palestinian refugees to safety in the UK through a new safe and legal route, and reunite families desperate for their loved ones to reach safety. pic.twitter.com/eJyUeiNz2Q
— Sam Tarry (@SamTarry) May 13, 2024
Ovo je samo mali izbor različitih planova preseljenja koje su zapadne vlade i organizacije za pomoć izbjeglicama već na početku sukoba počele provoditi. Dok su se vlade i nevladine organizacije na Zapadu skrivale iza humanitarne retorike, izraelski državni predstavnici jasno su dali do znanja da je potpuno protjerivanje Arapa iz Pojasa Gaze i okončanje palestinskog postojanja u Gazi njihov strateški ratni cilj. Ove vlade i organizacije ne pokreće humanitarna želja da pomognu žrtvama rata. Njih pokreće politika potpore židovskoj državi u njezinoj kampanji genocida te se time čine suučesnicima tog zločina. Umjesto da užurbano pomažu Izraelu u protjerivanju Arapa, zapadne vlade trebale bi prekinuti sva financijska sredstva, isporuke oružja i druge veze sa židovskom državom.
Zaključak
Europska izbjeglička kriza obuhvaća mnogo više nego što se ovdje može obraditi, no kamo god se pogleda, vide se tragovi Izraela, židovskih organizacija i židovskih aktivista. Bilo na razini vanjske politike, poticanjem Sjedinjenih Država na daljnje ratne aktivnosti, bilo na „humanitarnoj“ razini, korištenjem nevladinih organizacija za olakšavanje migracijskih kretanja i trajno naseljavanje Arapa, Afrikanaca i Iranaca u Europi.
Nacionalisti u Americi i Europi moraju se izravno suočiti s tom stvarnošću. Moramo se suprotstaviti pozivima pomagača i desničarskih židovskih organizacija koje pokušavaju iskoristiti odbacivanje islama potaknuto migracijskom krizom kako bi pridobile potporu za cionističku agresiju protiv sirijskog, iranskog i palestinskog naroda. Takvi sukobi samo će dovesti do još veće bijede i još većeg priljeva izbjeglica u Europu, gdje izraelske i židovske nevladine organizacije stoje spremne da ih dočekaju – pritom koristeći jezik humanitarizma kako bi Zapad pretvorile u odlagalište za ljude raseljene zbog židovskih ratova.
Šutnja po pitanju sukoba na Bliskom istoku nije opcija. Ovo nije samo neki strani sukob koji nema utjecaja na nas. Sukob na Bliskom istoku izravno je povezan s budućnošću Europe i Amerike. Šutnja znači podržavanje statusa quo koji isključivo pogoduje Izraelu.
I desna i lijeva glava cionističke zmije moraju biti odsječene. Arapski i muslimanski migranti u Europi i Americi moraju biti vraćeni u svoje matične zemlje, gdje mogu živjeti u miru i sigurnosti, slobodni od cionističke agresije. Europski i američki nacionalisti moraju surađivati kako bi razbili cionističke strukture moći u našim domovinama i izgradili pravedan i miran svijet, slobodan od židovskih ratova i protjerivanja stanovništva.
