U našoj domaji sve više je spicanih, napirlitanih, nategnutih, zategnutih, brendiranih, prefarbanih, ofarbanih, namazanih i premazanih svim bojama.

Sve je to vanjski fasadeks i debelo nahitana žbuka, a iznutra bezličnost, besramlje i bezobraznost. Uz svu tu umješnost umjetnosti radno ratnih boja sramotno crvenilo obraza ne izlazi više na vidjelo, jer su na njega nabacani slojevi predebeli.

A zašto? Zato jer novac igra za svakoga, za one koji su snalažljiviji i beskrupulozno bolji vizažisti. Teško je od nepoštenih ljudi napraviti poštene, od nerealnih realne, od nečasnih časne i od neljudi ljude – ako to nisu, a nisu.

Ne postoje oni samo u kvazi višim sferama, oni su i tu, tu prizemno, uz i kraj nas – pokvarene strukture brzo niču. Ne želim da me takvi “farbaju” zavlačeći svoje nezasitne i pohotne ruke u vreću zajedničkog novca, novca o kojem se malo ili nimalo ne govori. A to je novac zajedničke pričuve stambenih zgrada. Besramne ponude za obično farbanje iliti krečenje zajedničkog stubišta trokatnice poletjelo je u nebo, 4 600 eura/34 638 kn!

Tko nas to farba kada je kanta bijele boje cca 200 do 250 kuna? “Nebu nas nitko farbal u našoj kuruzi. Bumo farbali sami. Vrijeme je da pemzle, kistove i valjke zememo u svoje ruke. Neš ti teškog dubiozno studioznog posla!” Ako mogu oni, naši, onda možemo i mi sami. Pa ionako će netko odgojno neodgojeno revan za dva dana ostaviti svoj pečat po zidovima stubišta. No, taj pečat neće boljeti težinom od 4 600eura iliti 34 638 kuna.