Uistinu, kada malo bolje razmislimo, doći ćemo do logičnog zaključka da je mnogo nelogičnosti u nedavnom beogradskom masakru koji je potresao cijeli svijet.
- Osoba je napravila plan, veoma detaljan i precizan… Taj nivo preciznosti, usprkos inteligenciji nije karakterističan za dijete tih godina. Plan je jednostavno previše precizan… Da li je prošao trening od strane neke službe?
- Rukovanje oružjem može se naučiti, pa ipak precizno pucanje, je nešto za što je potrebno jako mnogo vremena… Vrijeme koje je proveo u streljani nije dovoljno da se to nauči, morao ga je trenirati netko s ozbiljnim iskustvom, i dovoljnom pažnjom… Takva se pažnja ne posvećuje svakom tko dođe u streljanu…Tko ga je trenirao i za što?
- Imao je spisak ljudi za eliminaciju i sam pozvao policiju, što znači da je eliminacija bila cilj, bez mogućnosti bježanja… Kada ljudi počine nešto na takav način, za to je potrebno jako puno emocija, ali taj nivo emocija nije u skladu s načinom izvršenja… Za ovakav način izvršenja je potrebna značajna samokontrola, ali bi uz takvu samokontrolu osoba isplanirala i put nestanka…
- Činjenica je da u skladu s važećim zakonom osoba nije kazneno odgovorna do određenih godina… Da li mu je ovo bilo poznato? Ili je bilo poznato nekom drugom…
- Nivo treninga koji je potreban za ovakav događaj, nije dostupan civilima.
Što želim ovime reći?
S obzirom na sam događaj, a i na činjenicu da su mnoga djeca bila predmet različitih projekata obavještajnih službi, smatram da je on bio dio nekog takvog projekta… Jedino što je pitanje je da li je on otišao haywire uslijed nekih dešavanja, ili je izvršio naređenja… I da li su naređenja bila svjesna ili podsvjesna…
Mnogi serijski ubojice su zapravo bili dio projekata, koji su se aktivirali u pogrešnom trenutku… Vjerojatnoća da se to dogodilo je veoma velika…
Tokom svjetskih ratova obje strane su koristile tzv. “Uspavane agente” za izvršenje različitih zadataka… Ovakav dogadjaj značajno podsjeća na te situacije…
