Moće li trenutki kaos u Belfastu poslužiti kao iskra koja će zapaliti cijelu Europu?
Belfast gori, a u pepelu leži upravo pitanje koje Europa i dalje izbjegava: želimo li se uhvatiti u koštac s uzrocima ili bismo radije ostali stajati na straži kraj kante s benzinom?
Nešto vrlo značajno događa se u Belfastu i to bi lako mogla biti iskra koja će zapaliti cijelu Europu.
Sjevernoirski grad proživljava svoje najmračnije razdoblje od mira koji je uslijedio nakon Sporazuma na Veliki petak. Skupine prosvjednika, uglavnom s pokrivenim licima, blokirale su ulice zapaljenim barikadama, zapalile automobile, autobus i kuće te bacale kamenje na policajce. Slike i videozapisi koji kruže društvenim mrežama prikazuju grad sveden na teror i pepeo, s bijesom koncentriranim u predgrađima i među najmlađima – mladima koji jedva imaju dvadeset godina.
Prosvjedi su potaknuti ozbiljnim zločinom koji se dogodio u sjevernim četvrtima grada, a koji je brzo postao simbol društvenih napetosti koje su tinjale već neko vrijeme. Prema izvješću Al Jazeere, osumnjičenik je 30-godišnji Sudanac koji je u Ujedinjeno Kraljevstvo stigao 2023. preko Pariza i Dublina te posjeduje važeću dozvolu boravka za izbjeglice. Optužen je za pokušaj ubojstva, nošenje noža i prijetnje smrću; žrtva, muškarac u četrdesetima, zadobio je teške ozljede lica i glave te je izgubio vid na jednom oku. Glavni povjerenik Sjeverne Irske, Jon Boutcher, izjavio je da počinitelj nije prethodno poznat policiji te da se incident u ovoj fazi ne klasificira kao teroristički čin.
Prelazak s vijesti o kriminalu na ulične prosvjede dogodio se gotovo odmah i uglavnom online. To je obrazac koji je već poznat na Zapadu i ukazuje na nešto što nadilazi „jednostavnu“ narodnu mobilizaciju – ali tome ćemo se vratiti za nekoliko dana. Kako je dokumentirao CBS News, popis s više od dva tuceta adresa, predstavljenih kao domovi imigranata i njihovih obitelji, počeo je kružiti privatnim mrežama poput WhatsAppa; na X-u se pojavio popis imena i kontaktnih podataka koji se pripisuju odvjetnicima i odvjetničkim tvrtkama specijaliziranim za imigracijska pitanja, s pozivom „domoljubima“ da „učine ono što smatraju potrebnim“. Policija je širenje tih adresa nazvala „potpuno neprihvatljivim“ i govorila o očajničkim telefonskim pozivima obitelji i stanovnika. Čelnici zdravstvene službe Sjeverne Irske izvijestili su da je međunarodno osoblje bilo previše zastrašeno da bi išlo na posao te su opisali slučaj medicinske sestre koju su maskirani muškarci progonili dok je bila na putu do bolnice Ulster.
Politički, premijerka Michelle O’Neill osudila je nerede kao „ništa drugo nego kukavički“, dok je zastupnica Claire Hanna otvoreno govorila o „rasno motiviranom pogromu“ u kojem su skupine maskiranih muškaraca progonile imigrante od vrata do vrata. S druge strane, desničarski čelnici poput Nigela Faragea i unionistički dužnosnici zahtijevali su pojašnjenje u vezi s imigracijskim statusom napadača, dok su globalno utjecajne osobe, od Elona Muska do Tommyja Robinsona, podijelile video i pozvale na akciju. Ministrica pravosuđa Naomi Long sažela je situaciju optužujući „aktere u lošoj namjeri“ koji bi, prije nemira, „teško pronašli Belfast na karti“ i koji su namjerno tjerali ljude na ulice.
Kaos koji potiče još veći kaos
Politički kaos vlada posvuda. Nema jasnog stava političkih vlasti, nema značajne izjave Buckinghamske palače, da spomenemo samo neke, baš kao što vlada potpuna tišina zapadnih novinskih agencija koje šute o ozbiljnosti onoga što se događa.
Štoviše, bilo bi pogrešno Belfast smatrati izoliranim incidentom. Nasilje u Sjevernoj Irskoj dio je niza koji se proteže cijelim britanskim arhipelagom: neredi u Ballymeni 2025., neredi koji su uslijedili nakon ubojstva triju mladih djevojaka u blizini Liverpoola ljeta 2024. i, samo tjedan dana prije događaja u Belfastu, sukobi u Southamptonu nakon ubojstva studenta Henryja Nowaka. Amnesty International opisao je proteklih dvanaest mjeseci kao „sramotu godinu mržnje“, s više od dvije tisuće rasno motiviranih incidenata u Sjevernoj Irskoj – što je jedan od najvećih brojeva od 2004.
Akademski promatrači koje su intervjuirali mediji ukazuju na dvostruku dinamiku. S jedne strane, postoji utjecaj digitalnog ekosustava koji pojačava i politizira svako izvješće u stvarnom vremenu; s druge strane, postoji specifičan lokalni kontekst: neredi se rasplamsavaju u područjima koja karakterizira dugogodišnja ekonomska zaostalost, nezaposlenost i marginalizacija, gdje bi mladići koji danas bacaju kamenje u nekom drugom dobu bili regrutni bazen za paravojne skupine. Upravo je fuzija lokalnih povijesnih i ideoloških procesa s politikom globalne radikalne desnice ono što čini fenomen eksplozivnim i potiče ga daleko izvan granica Ulstera.
I ovdje, ako hoćete, počinje analiza u kojoj vijesti, po samoj svojoj prirodi, podbacuju. Teškoća u razumijevanju proturječnosti koje okružuju imigraciju – i činjenica da teret iste prvenstveno leži na radničkoj klasi i proleteriziranoj srednjoj klasi, poraženima od neoliberalne globalizacije zapadnog modela – navodi dobronamjerni progresivizam da “stoji na straži uz kanister benzina” liberalne buržoaske države i dijeli moralne slobode bez shvaćanja prirode bijesa koji raste u predgrađima.
Premisa je gotovo antropološka. Suvremena imigracija nije ni prirodna neizbježnost koju treba pasivno prihvatiti, niti fenomen usporediv sa sezonskim migracijama krda na savani ili roja koji slijede unutarnje cikluse. Ljudska vrsta napustila je paleolitski nomadizam s neolitskom revolucijom prije nekih deset do dvanaest tisuća godina; u moderno doba, nacionalne države postupno su nametnule sjedilački način života čak i tradicionalnim nomadima – stočarima, lovcima-sakupljačima i današnjim populacijama poput Roma i Sinta – radi administrativne kontrole, oporezivanja i integracije. Ukratko, moderni čovjek je sjedilački: kretanje masa ljudi nikada nije prirodna pojava, već uvijek proizvod povijesnih i političkih odnosa moći.
Liberalni ‘radikalni šik’ – onaj koji glasanjem za liberala ili liberalno-socijalista uvjerava sebe da je “ljubiti jedni druge” dovoljno da sve sjedne na svoje mjesto – takav je prvenstveno zato što mu društveni poredak kakav trenutno postoji duboko u sebi savršeno odgovara. Ne zamišlja nijedan drugi mogući svijet, već ga smatra identičnim sadašnjem, osim nekoliko manjih prilagodbi. Nazivaju se revolucionarima bez revolucije ili reformatorima bez reformi. Ali stvarnost je surovija.
Tko živi od kolonijalizma, umire od kolonijalizma.
Mora se reći, bez obzira na pojedinačna gledišta: masovna imigracija je problem; ona je svakako nasljeđe kolonijalne prošlosti Zapada, ali prije svega, proizvod je nejednakog razvoja kapitalizma na globalnom jugu. Mehanizam je dobro poznat: teret duga zemalja u razvoju koji proizlazi iz neoliberalne logike – i otvorenog lihvarenja – prisiljava te države – kojima često upravljaju vladajuće klase obrazovane na zapadnim sveučilištima i posljedično posjeduju kolonizirani mentalitet – da uzimaju ogromne kredite od Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Krediti koji se moraju otplaćivati uz visoke kamatne stope, čija se cijena sastoji od privatizacije, demontaže lokalnih sustava socijalnog osiguranja i sve većeg siromaštva.
Osim toga, postoji vojna intervencija unutar okvira globalnog sukoba kako bi se održao unipolarni poredak protiv uspona novih geopolitičkih aktera. Zapadna podrška rušenju patriotskih vlada u Africi i na Bliskom istoku, od 2003. godine, destabilizirala je cijele regije i postavila podređene vlade, što je dovelo do migracijskih tokova koji danas pritišću europske obale. Ne možemo obećati tim masama – koje se ne sastoje pretežno od kriminalaca – plodove „raja koji ne postoji“, s obzirom na to da su upravo na Zapadu, od 1980-ih, u praksi primijenjeni recepti deindustrijalizacije, preseljenja na globalni Jug u potrazi za jeftinom radnom snagom, financijalizacije gospodarstva i smanjenja socijalnih izdataka.
Imigracija je kapitalistički fenomen. Svođenje problema na isključivo etničko, vjersko ili pitanje ‘duboke države’ metodološka je pogreška s ogromnim posljedicama.
Umjesto toga potrebna je strukturna transformacija odnosa s globalnim Jugom i sa svim onim zemljama s kojima stoljećima postoji odnos podređenosti i ovisnosti. Fenomen migracija mora se tretirati kao pitanje globalne sigurnosti i ravnoteže, što – dok god postoji Europska unija – zahtijeva zajedničku strategiju među svim njezinim članicama, gdje prva hitna potreba leži u reguliranju migracijskih tokova na najprikladniji način, kroz ozbiljnu politiku planiranja, a ne u izmjeničnim retoričkim otvaranjima i propagandnim zatvaranjima.
Vjerojatno postoji samo jedan strukturni smjer: izravno ulaganje u zemlje podrijetla tih tokova putem politika razvojne suradnje dogovorenih u konzultaciji s lokalnim vlastima. Ekonomska pomoć i zajednički razvoj danas ostaju jedini temeljni instrument za upravljanje migracijama i suzbijanje „bijega očaja“.
Nije slučajno da je to pristup koji Xi Jinpingova Narodna Kina primjenjuje na afričkom kontinentu, pristup koji se nitko ne usuđuje nazvati „ksenofobičnim“. To je jednostavno politički zdrav razum.
U međuvremenu, građani – a posebno oni koji se integriraju i poštuju zakon – moraju dobiti ozbiljna jamstva sigurnosti u svojim susjedstvima, upravo onim susjedstvima koja neoliberalna logika prepušta njihovoj sudbini, usred rezova u provedbi zakona i urbanog propadanja. Iz svega toga, „politička korektnost“ mora se iskorijeniti poput opasne bolesti, jer upravo u ime te ideologizacije došli smo do degenerirane migracijske politike za koju sada plaćamo cijenu.
Pseudointegracijska politika radikalno-šik ljevice i ksenofobna propaganda desnice – bilo da su na vlasti ili ne, a koja u nekim slučajevima graniči s poticanjem etničkog građanskog rata – dvije su strane iste medalje: nijedna ne dotiče strukturnu razinu; obje samo grebu po površini, po nadgradnji, i ostavljaju netaknutim ekonomski mehanizam koji, u samom izvoru, generira i migracijske tokove i ogorčenost onih koji od njih pate u radničkim četvrtima.
Možda je ovo previše „marksističko“ tumačenje, reći će neki, ili je možda to jednostavno pokušaj dubinskog razumijevanja fenomena koji se tiče cijelog čovječanstva i koji se oduvijek – ne samo u posljednjim desetljećima – istovremeno doživljavao kao prednost i problem.
Belfast gori, a u pepelu leži upravo pitanje koje Europa i dalje izbjegava: želimo li se uhvatiti u koštac s uzrocima ili bismo radije ostali stajati na straži kraj kante s benzinom?
