Hrvatski medijski i politički prostor već godinama pokazuje problem selektivne osjetljivosti. Načela koja se odlučno brane kada su u pitanju “naši”, vrlo se lako relativiziraju kada je riječ o “njihovima”. Umjesto univerzalnih principa, presudan postaje ideološki predznak.

Kada je najavljeno da će Dražen Keleminec prosvjedovati ispred određene zgrade, dio političara i medija reagirao je dramatično, upozoravajući na nedopustiv pritisak i ugrožavanje privatnosti. Govorilo se kako takvo postupanje “nije u redu”, pa čak i kako bi ga trebalo uhititi. No pritom se zanemaruje ključna činjenica: riječ je o prosvjedu na javnoj površini, bez ulaska u nečije dvorište, bez prelaska ograde i bez fizičkog zadiranja u tuđe vlasništvo. Prosvjed u javnom prostoru, sviđao se nekome ili ne, zakonito je sredstvo političkog izražavanja.

Suprotno tome, slučaj u kojem je Danka Derifaj izvještavala s posjeda Marka Perkovića Thompsona otvorio je ozbiljna pitanja o granicama novinarskog djelovanja. Prema javno iznesenim navodima i snimkama, tom je prilikom uz pomoć ljestava pristupano prostoru terase obiteljske kuće, pri čemu se nakon penjanja preskakao i zid kako bi se došlo do tog prostora. Kritičari su upozoravali da se time zadire u privatni posjed i potencijalno narušava ustavno pravo na dom, zajamčeno zakonima Republike Hrvatske, osobito imajući u vidu da su se u kući po navodima Perkovićevih nalazila maloljetna djeca.

Upravo je tu vidljiva razlika u reakcijama. Dok su u slučaju novinarskog postupanja brojni akteri s lijevog političkog spektra davali otvorenu podršku u povredi prava na nečiji dom, opravdavajući postupak “javnim interesom”, u slučaju prosvjeda na javnoj površini isti ti akteri dižu se na zadnje noge i traže sankcije. U jednom slučaju pljesak zbog zadiranja u privatni prostor, u drugom zahtjev za uhićenjem zbog stajanja na javnoj površini.

Ako je pravo na dom jedno od temeljnih prava u Republici Hrvatskoj, onda ono mora vrijediti za sve, bez obzira na političke ili svjetonazorske razlike. Ako je javni prostor mjesto legitimnog prosvjeda, onda to također mora vrijediti za sve, bez obzira sviđa li nam se poruka.

Problem nastaje kada se ista pravila ne primjenjuju jednako. Kada se povreda privatnosti relativizira jer je meta ideološki “nepodobna”, a zakoniti prosvjed proglašava opasnošću jer dolazi s “pogrešne” strane spektra, tada više ne govorimo o principima, nego o dvostrukim mjerilima.

Demokracija ne može funkcionirati na selektivnoj primjeni prava. Ili su pravo na dom i pravo na javni prosvjed univerzalne vrijednosti ili postaju oružje u ideološkom obračunu. A to dugoročno šteti svima.

Na kraju, treba jasno reći: ni prosvjedi ispred nečijih kuća, pa makar se odvijali na javnoj površini, niti ulaženje u nečiji posjed, pa bili to i novinari koji se pozivaju na javni interes, ne doprinose kulturi dijaloga ni demokratskoj zrelosti. Hrvatska se krvlju izborila za svoju slobodu i državnost. Upravo zato bi zaštita prava, dostojanstva i privatnosti svakog građanina morala biti iznad ideoloških podjela. Samo dosljedna primjena istih pravila za sve može biti temelj društva koje doista poštuje slobodu za koju je skupo platilo cijenu. (Izvor: cro-portal.com)

 Možemo se s pravom pitati kamo ide RH kada dragovoljac Domovinskog rata Dražen Keleminec, ima manja prava u neovisnoj Hrvatskoj od Borisa Dežulovića koji je pisao “J..bo vas Vukovar”, rugao se hrvatskim braniteljima, žrtvama….