Nepravda se nastavlja: Žalba odbijena, presuda Füllmichu ostaje na snazi, a potvrđeno je i pet mjeseci dodatnog pritvora.
U slučaju navodno pronevjerenih donacija za Corona-odbor posljednja je riječ izrečena: Savezni vrhovni sud (BGH) potvrdio je višegodišnju zatvorsku kaznu za Reinera Füllmicha. Za profesora prava Martina Schwaba i dalje ostaju otvorena kritična pitanja. Način na koji je BGH postupao s revizijom, a osobito dodatnih pet mjeseci lišenja slobode za Füllmicha zbog toga što mu istražni zatvor nije uračunat u kaznu, Schwab smatra dvojbenim s aspekta vladavine prava. U svakom slučaju, nije otklonjen dojam političkog progona Füllmicha koji prevladava među mnogima.
U nastavku donosimo razmatranja profesora prava Martina Schwaba (putem Facebooka):
O NEUSPJEŠNOJ REVIZIJI REINERA FÜLLMICHA
Draga zajednico,
već je nekoliko dana poznato: Reiner Füllmich pravomoćno je osuđen. Njegova revizija je odbačena. Ostaju kritična pitanja. Ali krenimo redom:
1. Kao što je poznato, Zemaljski sud u Göttingenu (LG Göttingen) presudom od 24. travnja 2025. – 5 KLs 504 Js 35904/22 (18/23) osudio je Reinera Füllmicha zbog kaznenog djela nevjernog postupanja s tuđom imovinom (Untreue) na kaznu zatvora od 3 godine i 9 mjeseci. LG Göttingen također nije uračunao pet mjeseci koje je Reiner Füllmich proveo u istražnom zatvoru u izrečenu zatvorsku kaznu. Presuda je dostupna na internetu [1].
2. BGH je već rješenjem od 17. ožujka 2026. – 6 StR 359/25 odbio reviziju Reinera Füllmicha. Rješenje je od 25. kolovoza 2026. dostupno na internetskoj stranici BGH-a [2], a prema mojim informacijama braniteljstvu je dostavljeno prošlog tjedna.
Kritika obrane na postupak koji je primijenio LG Göttingen, kao i sve što je obrana iznijela kako bi dokazala da Füllmichovo ponašanje ne ispunjava obilježja kaznenog djela nevjernog postupanja s tuđom imovinom (§ 266. st. 1. StGB), za BGH nisu bili vrijedni ni jedne jedine rečenice. Obrazloženje odluke BGH-a u tom se dijelu iscrpljuje u kratkoj konstataciji da prigovor zbog povrede postupovnih odredbi mora biti odbijen te da provjera osuđujuće odluke nije pokazala nikakvu pravnu pogrešku. BGH, međutim, opširnije obrazlaže odluku LG-a Göttingen da se pet mjeseci provedenih u istražnom zatvoru ne uračuna u izdržavanje zatvorske kazne.
3. Prije nego što podrobnije razmotrim ovaj posljednji aspekt, želim utvrditi sljedeće:
a) Budući da ne poznajem istražni spis i nisam pratio događanja na glavnoj raspravi, do danas ne mogu reći je li se Reiner Füllmich kazneno ogriješio zbog nevjernog postupanja s tuđom imovinom ili nije. Ako dobro vidim, čini se da nije bilo sporno da je 700.000 eura od donacija Corona-odbora prešlo u privatnu imovinu Reinera Füllmicha, a pitanje sada glasi samo jesu li ta sredstva smjela tamo završiti.
b) Upravo zato što je ovo posljednje pitanje na glavnoj raspravi bilo predmet ozbiljnog spora, bilo bi poželjno da se BGH sadržajno pozabavio Füllmichovim prigovorom protiv presude zbog povrede materijalnog prava. Lakonska napomena BGH-a da provjera presude nije pokazala nikakvu pravnu pogrešku nije prikladna za jačanje povjerenja u pravosuđe.
Sve me više ljuti praksa raširena među revizijskim sudovima – osobito u kaznenim stvarima – da se revizijski prigovori, bez obzira na to koliko su truda i sadržaja u njih uloženi, odbacuju bez ikakvog obrazloženja. Poruka koja se time šalje javnosti koja traži pravnu zaštitu – „Nismo dužni sadržajno se baviti onime što je podnositelj pravnog lijeka iznio. Sada to jednostavno morate progutati!“ – odiše duhom autoritarne države podložništva.
Zakonik o kaznenom postupku hitno se mora izmijeniti kako bi se toj lošoj praksi stalo na kraj. Primjena prava bez obrazloženja nije primjena prava. Studentima prava to se usađuje od prvog semestra. Što bi mi onda moji studenti u predavaonici trebali vjerovati kada upravo BGH ostane dužan dati bilo kakvo obrazloženje?
c) Isto vrijedi i za način na koji se BGH odnosi prema Füllmichovom prigovoru zbog povrede postupovnih odredbi. BGH se ovdje poziva samo na protuargumente državnog odvjetništva. Ne navodi se ni što je obrana prigovorila ni što je državno odvjetništvo na to odgovorilo. BGH sam sebe oslobađa potrebe da otkrije zašto smatra stajalište državnog odvjetništva uvjerljiv
4. Odluka BGH-a da nema ništa sporno u tome što se pet mjeseci istražnog zatvora ne uračunava u zatvorsku kaznu izaziva u meni veliku zabrinutost.
a) Krenimo najprije od praktičnog rezultata: LG Göttingen smatrao je da je za kazneno djelo nevjernog postupanja s tuđom imovinom primjerena kazna zatvora od 3 godine i 9 mjeseci, razmjerna počinjenom djelu i krivnji. Budući da se 5 mjeseci istražnog zatvora ne uračunava, Reiner Füllmich morat će, kada se zbroje istražni i kazneni zatvor, ukupno provesti 4 godine i 2 mjeseca u zatvoru. Dakle, 5 mjeseci dulje nego što bi prema mišljenju sudaca u Göttingenu bilo primjereno počinjenom djelu i njegovoj krivnji.
b) Pogledajmo stoga pravnu osnovu za takvo postupanje. § 51. stavak 1. Kaznenog zakona (StGB) glasi:
„Ako je osuđenik povodom djela koje je predmet ili je bilo predmet postupka bio u istražnom zatvoru ili mu je na drugi način bila oduzeta sloboda, to se uračunava u vremenski određenu kaznu zatvora i novčanu kaznu. Međutim, sud može odrediti da se uračunavanje u cijelosti ili djelomično ne provede ako, s obzirom na ponašanje osuđenika nakon počinjenja djela, ono nije opravdano.“
Neuračunavanje istražnog zatvora stoga je sankcija ne za samo djelo, nego za ponašanje optuženika NAKON počinjenja djela. Upravo to BGH još jednom izričito naglašava u ovdje razmatranom rješenju.
Upravo tu, međutim, već počinju ustavnopravne dvojbe u pogledu odredbe § 51. stavka 1. druge rečenice StGB-a. Neuračunavanje istražnog zatvora predstavlja dodatnu kaznu za optuženika, koju on ne dobiva zato što je ispunio obilježja nekog kaznenog djela, nego zato što se – kolokvijalno rečeno – i nakon toga ponašao kao sjekira u šumi. Pretpostavka da je neuračunavanje istražnog zatvora zapravo dodatna kazna, koliko sam uspio na brzinu istražiti, u sudskoj praksi i pravnoj literaturi još nije ni razmatrana, a kamoli prihvaćena, a i BGH u ovdje razmatranom rješenju izbjegava takvu kvalifikaciju. Ali ne vidim kako se pet dodatnih mjeseci zatvora kao reakcija na ponašanje optuženika nakon počinjenja djela može drukčije okarakterizirati.
Međutim, čl. 103. stavak 2. Temeljnog zakona (GG) zahtijeva da nitko ne smije biti kažnjen ako kazna prije inkriminiranog ponašanja nije bila propisana zakonom. „Propisana“ znači da nam nije potreban bilo kakav zakon, nego takav zakon koji osuđivano ponašanje opisuje dovoljno precizno da počinitelj može unaprijed predvidjeti za što će biti kažnjen i prema tome usmjeriti svoje ponašanje. Kazneni zakon koji bi glasio „Tko se barem nakon počinjenja djela ne ponaša pristojno, dobit će dodatno vrijeme istražnog zatvora“ ili „Tko nakon počinjenja djela još uvijek misli da se mora praviti važan, dobit će dodatno vrijeme istražnog zatvora“ bio bi zbog nedostatka određenosti neustavan.
Bez obzira na to želi li se u slučaju Reinera Füllmicha ponašanje obrane smatrati zlouporabnim ili ne (o tome više u nastavku pod c)), moj je zahtjev zakonodavcu da § 51. stavak 1. druga rečenica StGB-a ukine bez zamjene. Istražni zatvor uvijek se i bez iznimke mora u cijelosti uračunati u zatvorsku kaznu. Ne zanemarujem činjenicu da Savezni ustavni sud tu odredbu dosad nije proglasio neustavnom, nego je samo zatražio njezino restriktivno tumačenje: neuračunavanje istražnog zatvora mora ostati iznimka (vidi, primjerice, BVerfG od 18. 1. 2000. – 2 BvR 1447/99). Ali tu ocjenu treba preispitati zbog čl. 103. stavka 2. GG-a. U sadašnjem obliku § 51. stavak 1. druga rečenica StGB-a ni na koji način nije spojiva s čl. 103. stavkom 2. GG-a. Naime, njome se ni približno ne opisuje kakvo mora biti nepoželjno ponašanje da bi se opravdalo neuračunavanje istražnog zatvora.
§ 51. stavak 1. druga rečenica StGB-a, kada je riječ o sankcioniranju zlouporabe prava u ponašanju obrane, sadrži još jednu pogrešku u konstrukciji: sud u tom slučaju kažnjava ponašanje kojemu su sami suci koji sudjeluju u postupku bili svjedoci. Međutim, § 22. točka 5. StPO-a određuje da sudac koji je saslušan kao svjedok ne smije sudjelovati u donošenju odluke. Zakon pridaje važnost tome da se opažanje i ocjena činjenica koje su predmet postupka međusobno razdvoje. To razdvajanje pridonosi objektivnosti kasnijeg donošenja presude. Istina, za izuzeće prema § 22. točki 5. StPO-a još nije dovoljno da sudac nije saslušan kao svjedok, nego samo da dolazi u obzir njegovo saslušanje kao svjedoka (vidi, primjerice, OLG Oldenburg od 14. 5. 2020. – 1 Ws 140/20). Ali s aspekta objektivnosti i dalje ostaje nelagodan osjećaj jer bi suci koji sudjeluju u postupku mogli biti skloni sami sebe doživljavati svojevrsnim žrtvama takvog zlouporabnog ponašanja obrane. Iz obrazloženja kojim je LG Göttingen kod Reinera Füllmicha odlučio da se 5 mjeseci istražnog zatvora ne uračuna u zatvorsku kaznu jasno proizlazi ogorčenost suda zbog ponašanja obrane. Ta ogorčenost može biti ljudski razumljiva. Ali objektivnost zvuči drukčije.
Prema čl. 101. stavku 1. drugoj rečenici GG-a nitko ne smije biti lišen svog zakonom određenog suca. Zakonom određenim sucem u tom smislu može se smatrati samo sudac u čiju se nepristranost sudionici u postupku mogu pouzdati. § 51. stavak 1. druga rečenica StGB-a ne jamči takvu nepristranost i stoga je i iz tog razloga neustavna. Iz istog razloga nije ispravno ni to što je LG Göttingen izjave Reinera Füllmicha, koje je okvalificirao kao vrijeđanje i javno ponižavanje sudionika u postupku, uzeo kao otegotnu okolnost pri odmjeravanju kazne: Göttingenski suci sami su bili svjedoci, možda čak i žrtve tih izjava. I u tom je pogledu njihova objektivnost bila institucionalno dovedena u pitanje.
c) BGH je neuračunavanje 5 mjeseci istražnog zatvora odobrio zato što je ponašanje obrane Reinera Füllmicha smatrao zlouporabnim.
BGH-u, baš kao i prije toga LG-u Göttingen, smeta to što
(1) obrana od sredine 2024. neprestano i iznova podnosi besmislene prijedloge i daje izjave koje nisu bile prikladne niti su imale za cilj uvjeriti sud u nevinost Reinera Füllmicha ili barem u potrebu za blažim odmjeravanjem kazne,
(2) su neki branitelji u početku odbili održati svoje završno izlaganje,
(3) je takvim ponašanjem obrane presudno upravljao Reiner Füllmich,
(4) je Reiner Füllmich zbog toga odugovlačio postupak jer mu je bilo stalo do toga da se predstavi kao politički progonjena osoba, emocionalno mobilizira svoje pristaše, skandalizira postupak koji se protiv njega vodi i koristi glavnu raspravu kao pozornicu za iznošenje tema koje nisu povezane s predmetom postupka. U presudi LG-a Göttingen na stranicama 125. i 126. navedene su brojne teme koje, mora se priznati, nemaju nikakve veze s pitanjem je li Reiner Füllmich pronevjerio novac ili nije. BGH iz tog dugog popisa kao primjere izdvaja: „ritualno zlostavljanje djece“, „politiku klimatskih promjena“, „Deutsche Bank, kartele i trgovinu dječjim organima“ te „sotonske rituale i Olimpijske igre“.
Što se tiče sadržaja prijedloga obrane, presuda iz Göttingena doista se čini kao da je formulacija bila traljava, a sami prijedlozi nisu bili učinkoviti. Međutim, nitko to ne može izvana provjeriti, jer ti prijedlozi nikada nisu javno pročitani naglas, već su morali biti podneseni u pisanom obliku. Nadalje, ne može se procijeniti ponašanje obrane Reinera Füllmicha bez čitanja njihovih prijedloga i neovisnog istraživanja motivacije koja stoji iza njih.
d) Međutim, smatram da je Savezni sud pravde (BGH) učinio medvjeđu uslugu njemačkom pravosuđu u jednoj točki: S dugog popisa nebitnih izjava koje je naveo Regionalni sud u Göttingenu u svojoj presudi, on posebno izdvaja teme “ritualnog zlostavljanja djece” (čak ih stavlja na prvo mjesto) i “trgovine dječjim organima” kako bi optužio Reinera Füllmicha za ta kaznena djela. To može – čak i ako BGH možda nije imao takvu namjeru i možda je samo nenamjerno odabrao ritualno zlostavljanje djece – čitatelju dati dojam da izjave Reinera Füllmicha o tim temama posebno smetaju BGH. I upravo taj dojam vjerojatno će potaknuti zabrinutost javnosti da se zlokobni fenomen organiziranog zlostavljanja djece ne zaustavlja pred vratima pravosudnog sustava.
Podsjetimo se: U skandalu „Saksonska močvara“, suci i javni tužitelji navodno su posjetili dječji bordel. To nikada nije dokazano. Saska državna vlada u to vrijeme nije pokazala veliku spremnost za istragu [3]. Umjesto toga, one prostitutke koje su tvrdile da su identificirale spomenute suce i javne tužitelje kao svoje klijente optužene su za klevetu [4]. Istraživački novinar Jürgen Roth, koji je, između ostalog, istraživao skandal „Saksonska močvara“, kasnije je istražen zbog klevete države i njezinih simbola jer je kritizirao saksonsko pravosuđe kao „sustav dominacije“ [5].
Godine 2021., sudac za kojeg je utvrđeno da posjeduje 4000 dosjea koji sadrže dječju pornografiju i koji je pribavio fotografije zlostavljanja djece za vlastite potrebe, dijelom iz istražnih dosjea kojima je imao pristup, prošao je s izrazito blagom kaznom [6].
I tek krajem srpnja 2026. (što Savezni sud pravde nije mogao predvidjeti 17. ožujka) optužen je tiringijski sudac, kod kojeg su pronađene datoteke dječje pornografije volumena ekvivalentnog 40 tvrdih diskova [7].
Pogotovo u situaciji u kojoj su slučajevi poput ovih upravo spomenutih već narušili povjerenje javnosti u pravosudni sustav, Savezni sud pravde (BGH) sada kritizira izjave Reinera Füllmicha o ritualnom zlostavljanju djece. To bi moglo potaknuti zabrinutost, posebno među onima koji već ne vjeruju pravosudnom sustavu [8], da je fenomen seksualnog iskorištavanja djece rašireniji unutar pravosuđa nego što se prije pretpostavljalo i da slučajevi koji su do sada izašli na vidjelo predstavljaju samo vrh ledenog brijega. To bi bio šamar u lice svih sadašnjih 22 000 profesionalnih sudaca u Njemačkoj koji nisu učinili ništa loše. Stoga upozoravam na generalizacije: Ni na koji način ne bi bilo opravdano podvrgnuti njemačko pravosuđe općoj sumnji da je u potpunosti ili uglavnom uključeno u seksualno zlostavljanje djece. Umjesto toga, pretpostavljam da velika većina njemačkih sudaca nema nikakve veze s tim gnusnim zločinima. Ne mogu i neću zamisliti ništa drugo.
No upravo zbog toga, bilo bi puno bolje da je Savezni sud pravde (BGH) optužbu protiv Reinera Füllmicha – da je zloupotrijebio glavnu raspravu kao platformu za nebitne poruke i time je umjetno produžio – potkrijepio drugim temama. Popis takvih tema u presudi u Göttingenu ponudio bi širok izbor. Je li BGH imao konkretan razlog za spominjanje izjava Reinera Füllmicha o ritualnom zlostavljanju djece u svojoj žalbenoj odluci, i ako jest, što je to moglo motivirati, sada bi moglo postati predmetom novinarske istrage.
e) Ako je Reiner Füllmich – što, kao što sam rekao, ne mogu prosuditi – doista pronevjerio sredstva, onda to nije (kako se ponekad tvrdilo u raspravi oko njegovog kaznenog postupka) “samo građanska stvar”, već kazneno djelo. Međutim, 3 godine i 9 mjeseci zatvora je užasno dugo vrijeme. Je li doista bilo potrebno da Zemaljski sud u Göttingenu i Savezni sud zatvora zatvore Reinera Füllmicha na još 5 mjeseci? Obrazloženje za to izazvat će doduše pojednostavljeno, ali razumljivo tumačenje da se Reiner Füllmich kažnjava jer je javno govorio na sudu i govorio otvoreno. Ako je namjera Zemaljskog suda u Göttingenu bila otkloniti dojam da je Reiner Füllmich politički progonjen, onda obrazloženje oba suda sigurno nije uspjelo u tome.
Srdačni pozdravi
od tebe i tvog
Martina Schwaba
