Uništavanje sela po briselskom receptu, piše Nikola Borić.
Najdugovječniji stanar Markova trga, i najveći pijanac iz klupa, čovjek koji je kroz desetljeća preživio više vlasti, stranaka, koalicija i političkih sapunica nego prosječna hrvatska svinja, jednom je lijepo objasnio čemu nam služi Sabor.
Ne da odlučuje.
Nego da izglasa ono što je već odlučeno u Briselu.
To je, zapravo, savršena definicija hrvatske demokracije.
Kao kad odeš u restoran, konobar ti donese račun, a onda te pita što želiš naručiti.
Ti kažeš:
„Pa… ništa još nisam naručio.“
A on:
„Nema veze. Evo vam račun.“
I ti platiš.
Jer je procedura takva.
Danima već putujemo kroz sela.
Razgovaramo s ljudima.
S babama koje još uvijek imaju kokoši, patke i guske.
Sa starcima koji znaju više o vremenu gledajući nebo nego što će meteorolog znati gledajući radar.
S ljudima koji razlikuju ovcu koja se prejela od ovce koja će se sutra razboljeti.
S ljudima koji znaju kada će krmača oprasiti prije nego što to zna veterinar.
I znaš što je najzanimljivije?
Svi govore isto.
Ne čitaju oni europske direktive.
Ne prate parlamentarne odbore.
Ne gledaju briselske konferencije.
Neki od njih jedva da gledaju i televiziju.
A Internet ni nemaju.
Ali svejedno znaju.
Selo se gasi.
I to ne ide brzo.
To bi bilo previše očito.
Ide elegantno.
Kao infuzija.
Kap po kap.
Pravilnik po pravilnik.
Obrazac po obrazac.
Inspekcija po inspekcija.
Kazna po kazna.
Dozvola po dozvola.
I jednog dana čovjek shvati da više nije seljak.
Postao je administrativni djelatnik koji usput ima jednu kravu.
Mi smo na Šumskoj farmi, usred Parka prirode Papuk, držali stoku sitnog zuba, desetak godina.
Stoku, svinje, životinje, zemlju.
Radili.
Gledali što se događa.
Učili propise.
Čitali zakone.
I vrlo brzo shvatiš jednu prekrasnu stvar modernog svijeta:
Možeš ti brate proizvesti hranu na zemlji, ali prvo moraš proizvesti papir koji dokazuje da smiješ proizvesti hranu na toj zemlji.
Ako nemaš papir, nema hrane.
Ako imaš papir, ali nisi ispunio još jedan papir, nema hrane.
Ako si ispunio papir, ali si ga predao na pogrešnom mjestu, nema hrane.
Ako si ga predao na pravom mjestu, ali nakon roka, nema hrane.
Ako si sve napravio kako treba, onda će ti možda doći netko provjeriti jesi li sve napravio kako treba.
I ako je sve u redu, dobit ćeš papir na kojem piše da je sve u redu.
To je napredak.
Naši preci su imali svinje.
Mi imamo svinje i Excel.
Civilizacija.
I onda su došle bolesti.
Naravno da bolesti postoje.
Naravno da ih treba sprječavati.
Naravno da treba zaštititi životinje.
Nitko normalan ne tvrdi suprotno.
Ali postoji mala, neugodna stvar o kojoj se ne voli razgovarati.
Što se dogodi kada mjera zaštite postane toliko brutalna da mali proizvođač više ne može preživjeti?
Onda smo zaštitili proizvodnju tako što smo je uništili.
Genijalno.
To je otprilike kao da protiv požara uvedemo pravilo da svaka kuća mora biti bez zidova i krova.
Požara nema.
Kuća također nema.
Problem riješen.
Sjećam se slučaja čovjeka kojeg poznajem.
Crne slavonske svinje.
Pašni uzgoj.
Sto životinja.
Došla karantena.
Jedno nazime pojelo komad žice.
Životinja se patila.
Uginula.
Sve prijavljeno kako treba.
Došli veterinari.
Pregledali.
Uzeli uzorke.
Izvadili slezenu.
Slezena uredna.
Nema slike bolesti koja se očekivala.
Čovjeku kažu:
„Ne brinite.“
I onda, kao u lošem crnom humoru, sutradan stiže poziv iz Zagreba.
U šest ujutro treba biti prisutan na eutanaziji stotinu svinja.
Sto.
Jedan.
Nula.
Nula.
Ne tipfeler.
Sto živih životinja.
I onda shvatiš kako funkcionira moderna birokracija.
Životinja može biti savršeno zdrava.
Ali ako se nalazi u pogrešnom retku pogrešne tablice, može postati statistika.
A statistika ne rokće.
Ne gleda te u oči.
Ne gura vlažnu njuškicu kroz ogradu.
Ne poznaješ joj karakter.
Statistika nema ime.
I zato je tako baš i zgodna.
A onda je u jednom selu baki policija uzela meso iz hladnjaka jer su u evidenciji falile dvije svinje.
Dvije.
Domaći terorizam, izdanje Slavonija.
Specijalna operacija:
HLADNJAK.
Policajci ulaze.
Baba otvara vrata.
„Imate li oružje?“
„Imam kulen.“
„A svinje?“
„Nema.“
„Gdje su?“
„U zamrzivaču.“
„Ali dvije fale.“
„Pa kako fale ako su u zamrzivaču?“
„Ne slaže se evidencija.“
Tu završava logika.
Jer kada se evidencija i stvarnost ne slažu, u Hrvatskoj uvijek pobijedi evidencija.
Papir je jači od svinje.
A onda čovjek počne postavljati neugodna pitanja.
Ako je životinja za uništavanje: što se točno događa s njom?
Kako se provodi postupak?
Tko je nadzire?
Kako se evidentira?
Gdje završava trup?
Gdije je but i plečka ?
Kako se uništava?
Tko kontrolira provedbu?
Postoje li kontrole?
Postoje li zapisnici?
Može li javnost vidjeti podatke?
Jer znaš što?
Ako je sve čisto, transparentnost nije neprijatelj.
Ako je sve po zakonu, pitanja nisu problem.
Ako je sve po pravilniku, onda pokažite pravilnik.
Ako je sve po proceduri, pokažite proceduru.
Jer povjerenje nije:
„Vjeruj nam.“
Povjerenje je:
„Evo dokumenata.“
Ali mi smo zemlja u kojoj se dokument često pojavi tek kada čovjek više nema svinju.
A onda televizija.
Televizija je posebna životinja.
Ona voli objašnjavati seljaku kako funkcionira selo.
Čovjek koji nikada nije ušao u štalu objasnit će ti biosigurnost.
Čovjek koji ne zna razliku između krmače i nazimice pričat će o svinjogojstvu.
Netko iz Zagreba će mrtav ozbiljan reći:
„Mali proizvođači moraju se prilagoditi modernim trendovima.“
Da.
Naravno.
Samo ne znam kome ćemo još modernizirati selo.
Možda ćemo uvesti umjetnu inteligenciju u štalu.
Krava će dobiti aplikaciju.
Ovca će imati korisnički račun.
Svinja će prije klanja morati prihvatiti kolačiće.
A baba će dobiti e-mail:
„Poštovana korisnice, vaš kozji sir nije u skladu s člankom 47., stavkom 3., podstavkom 12.
Molimo vas da do petka dostavite dokaz da je koza emocionalno sposobna za proizvodnju mlijeka.“
Baba:
„Što?“
Sustav:
„Greška 404. Koza nije pronađena.“
I tako nestaju mali proizvođači.
Ne preko noći.
Nego tako da čovjek jednog dana sjedne za stol, zbroji sve:
hranu,
veterinara,
gorivo,
struju,
papire,
knjigovođu,
doprinose,
opremu,
kredite,
traktor,
priključke,
još malo priključaka,
osiguranje,
registracije,
kontrole,
i na kraju pogleda svoju svinju.
I kaže:
„Jebote.“
Svinja ga pogleda.
I kaže isto.
A tu dolazimo do traktora.
Jer bez traktora ne možeš.
Pa kupiš traktor.
Onda trebaš priključak.
Onda drugi.
Onda veći.
Jer moraš biti konkurentan sa susjedom.
Bitno je tko ima većeg.
Jer s malim nisi dovoljno konkurentan.
Pa se proširiš.
Onda ti treba još zemlje.
Pa još jedan kredit.
Pa još jedan stroj.
Pa još jedan natječaj.
Pa konzultant.
Pa fond.
Pa agencija.
Pa izvještaj.
Pa kontrola.
I jednog dana imaš traktor vrijedan kao deset seoskih kuća, kredit preko krova i 300 hektara zemlje.
I svi kažu:
„Vidi kako je poljoprivreda napredovala.“
Da.
Samo više nema čovjeka.
Ima gospodarstvo.
Ima OPG.
Ima subjekt.
Ima korisnik potpore.
Ima nositelj gospodarstva.
Čovjek je negdje putem nestao.
A onda dođe grad.
Grad koji voli selo.
Ali samo dok je selo na Instagramu.
Drvena kuća.
Lonac na vatri.
Košara jaja.
Bundeva.
Dijete u gumenim čizmama.
Hashtag:
#slowliving
Prekrasno.
Samo nemoj da ti ta ista baba proda sir koji nije proizveden u sterilnoj laboratorijskoj sobi.
Onda više nije autentična.
Onda je nehigijenska.
Onda je problem.
Grad želi selo.
Ali sterilno.
Bez mirisa.
Bez muha.
Bez blata.
Bez svinja.
Bez klanja.
Bez stajskog gnoja.
Bez starog traktora.
Bez seljaka.
Želi samo estetiku sela.
Selo za vikend.
Ustvari selo bez sela.
A onda se mi čudimo što mladi odlaze.
Naravno da odlaze.
Čovjek pogleda roditelja kako cijeli život radi, duguje, popunjava obrasce i moli se da mu nešto ne ugine i kaže:
„Hvala, tata. Ja sad iz Slavonije idem u Irsku.“
Irska nema svinje.
Ali barem imaju plaću.
I onda političari otkriju da imamo ilegalna odlagališta otpada.
Šok.
Kao da su upravo otkrili da je voda mokra.
Konferencija za novinare.
Kamere.
Ozbiljna lica.
„Ovo je nedopustivo.“
Naravno da je nedopustivo.
Ali čovjek bi volio znati gdje ste bili dok se problem stvarao.
Jer nije problem samo što je netko bacio smeće.
Problem je sustav koji je omogućio da to traje.
A onda se politički cirkus nastavi.
Jedni se žale Briselu.
Drugi se žale Zagrebu.
Treći se žale jedni na druge.
Četvrti sazovu konferenciju.
Peti objave status.
Šesti stave zastavu.
Sedmi objasne da su krivi komunisti.
Osmi kažu da su krivi HDZ-ovci.
Deveti kažu da su krivi Srbi.
Deseti kažu da su krivi ljevičari.
Jedanaesti kažu da su krivi desničari.
A smeće stoji.
Selo nestaje.
Šuma nestaje.
Voda je zatrovana viječnim kemikalijama.
I svinja i dalje nema pojma zašto je politički sustav toliko glasan.
Jer najveći trik nije u tome da čovjeku uzmeš zemlju.
Najveći trik je da ga uvjeriš da je više ne želi.
Da je selo zaostalo.
Da je poljoprivreda prljava.
Da su životinje komplicirane.
Da je domaća hrana preskupa.
Da je lakše kupiti.
Da je lakše uvesti.
Da je lakše koncentrirati proizvodnju.
Da je lakše sve kontrolirati.
I onda jednog dana shvatiš da više nemaš izbor.
I kažeš:
„Pa dobro, kupit ću.“
Naravno.
Kupi.
Dok ima.
Jer sloboda nije samo to da možeš glasati.
Sloboda je da možeš nešto proizvesti.
Da imaš zemlju.
Da imaš vodu.
Da imaš sjeme.
Da imaš životinje.
Da znaš napraviti kruh.
Da znaš uzgojiti povrće.
Da znaš obraditi životinju.
Da znaš sačuvati meso.
Da znaš popraviti ogradu.
Da znaš preživjeti mjesec dana bez supermarketa.
To je sloboda.
Sve ostalo je politički merchandising.
Majica.
Kemijska.
Šal.
Zastava.
Selfie.
I zato je pitanje hrane puno veće od pitanja poljoprivrede.
Ako kontroliraš hranu, kontroliraš ogromnu količinu ljudske ovisnosti.
Ako kontroliraš vodu, još i više.
Ako kontroliraš zemlju, kontroliraš budućnost.
A ako ljudi sami više ne znaju proizvesti ništa od toga, onda su jebeno ovisni.
Ne mora ih nitko vezati lancem.
Dovoljno je da im pošalješ račun.
Zato nemojte podcjenjivati onu babu iz sela.
Možda nema fakultet.
Možda nema profil na mrežama.
Možda ne govori engleski.
Možda ne zna što je ESG.
Možda nikada nije čula za održivi razvoj.
Ali zna gdje joj je bunar.
Zna koliko ima brašna.
Zna koliko će joj kokoši snijeti jaja.
Zna koja je krava bolesna.
Zna koliko treba drva.
Zna kada treba posijati.
Zna kada treba pokositi.
I zna jednu stvar koju smo mi svi zajedno zaboravili:
ako nema hrane, sve ostalo je goli kurac.
Zato ovo nije priča o svinjama.
Nije ni o babama.
Nije ni o Briselu.
Nije čak ni o politici.
Ovo je priča o tome što ostaje kada čovjeku polako oduzmeš mogućnost da bude samostalan.
Prvo mu uzmeš kravu.
Onda svinju.
Onda kokoši.
Onda vrt.
Onda sjeme.
Onda šumu.
Onda vodu.
Onda zemlju.
I onda mu kažeš:
„Ali slobodan si.“
Naravno da jesam.
Kao riba u akvariju.
I ona je slobodna.
Može plivati lijevo.
Može plivati desno.
Može napraviti krug.
Akvarij je samo malo manji od oceana.
A jednog dana, kada zadnji mali proizvođač zatvori vrata štale, kada zadnja krava ode, kada zadnja svinja završi u kamionu, kada zadnja baka prestane raditi sir jer više ne može zadovoljiti još jedan novi uvjet, kada zadnji čovjek proda zemlju jer mu se više ne isplati, e, nemojte tada pitati:
„Kako se ovo dogodilo?“
Dogodilo se svaki put kada smo rekli:
„Ma nije to moj problem.“
Dogodilo se svaki put kada smo rekli:
„Što mene briga za selo.“
Dogodilo se svaki put kada smo kupili najjeftinije i nismo pitali odakle je.
Dogodilo se svaki put kada smo se smijali seljaku.
Dogodilo se svaki put kada smo mislili da je hrana nešto što se jednostavno pojavi na polici.
I dogodit će se svaki put kada se budemo svađali oko toga tko je veći Hrvat, tko je lijevi, tko desni, tko partizan, tko ustaša, tko komunjara, tko fašist.
Jer dok mi vodimo ratove mrtvih ljudi i prošlosti,
netko drugi vodi vrlo živu bitku oko zemlje, vode, hrane i novca.
Netko vodi rat o našoj budučnosti.
I tu nema lijevih.
Nema desnih.
Nema crvenih.
Nema plavih.
Samo onih koji imaju
i onih koji nemaju.
Zato pogledajte malo dalje od televizije.
Pogledajte svoje selo.
Ako još postoji.
Pogledajte koliko ima krava.
Koliko svinja.
Koliko ovaca.
Koliko mladih ljudi.
Koliko napuštenih kuća.
Koliko zaraslih njiva.
Koliko zatvorenih mljekara.
Koliko praznih štala.
To je statistika koju vam neće pokazati na Dnevniku u 19:30.
A trebala bi biti glavna vijest.
Jer država koja izgubi proizvodnju hrane nije izgubila samo poljoprivredu.
Izgubila je dio svoje slobode.
I možda će nam jednog dana ostati samo trgovine pune robe.
Sve uredno.
Sve zapakirano.
Sve deklarirano.
Sve sterilno.
Sve savršeno.
Samo će biti jedno malo pitanje:
što ako jednog dana roba prestane dolaziti?
Onda će se baba iz sela nasmijati.
Ako je još bude.
I reći:
„Jesam vam rekla.“
A mi ćemo tada tražiti pravilnik.
I čekati da nam netko iz Bruxellesa objasni kako se kuha juha.
Bez mesa.
Bez povrća.
Bez vode.
Ali, naravno
u skladu sa standardima.
Nikola Borić
P.S. temi samoodrživosti posvetio sam cijelu knjigu „Šuma je moj dom“ treča naklada je već planula, ostalo je još nešto malo kopija kojih se želim riješiti prije odlaska iz Hrvatske te ih dajem upola, a četvrtu nakladu nećemo raditi jer pišem novu koja će izaći kad stignemmo do Atlantika. više.u.prv.koment. Također tamo je i više informacija i o druženjima koja ćemo održati putem do Portugala u još samo u Karlovcu i Porstojni.
