Pravo domoljublje ne mjeri se papirima, stranačkom pripadnošću, pjesmama ni političkim opredjeljenjem, nego karakterom, ponašanjem i odnosom prema ljudima i prostoru u kojem živimo.
Pravi domoljub ne dijeli svoj narod. On ne dijeli ljude na “naše” i “vaše”, na one koji pjevaju iste pjesme ili glasaju za istu stranku. On ne vidi ideologiju, nego vidi čovjeka. Svjestan je da podjele ne jačaju društvo, nego ga slabe i razaraju.
On spaja, poštuje različitosti i brine za one najranjivije. Zaštitnički je nastrojen prema starima, siromašnima, bolesnima i zaboravljenima. Ima empatiju za svoje sugrađane u nevolji i ne okreće glavu od njihove patnje. Ako ne može pomoći materijalno, pomoći će lijepom riječju, razgovorom i ljudskošću.
Domoljublje se ne pokazuje samo u ratu, nego i u miru. Pravi domoljub nakon teških vremena ne pita: „Koliko ćete me platiti?“, nego: „Gdje mogu još pomoći?“ On zna da se domovina ne gradi samo oružjem, nego svakodnevnim radom, poštenjem, odgovornošću i solidarnošću.
On se prepoznaje i po odnosu prema javnom prostoru. Ne šara po zgradama, ne uništava klupe i parkove, ne baca smeće i opuške gdje stigne. Zna da gradske ulice, trgovi i priroda nisu ničije, nego svačije, i zato ih poštuje. Kako netko može tvrditi da voli svoju zemlju, a istodobno je zagađivati, rušiti i dijeliti njezine ljude? Kako može govoriti o domoljublju, a istovremeno mrziti vlastite sugrađane samo zato što misle drugačije?
Pravi domoljub nije ni lijevo, ni desno, ni u centru. On je iznad tih podjela. On ne dopušta da ga ideologija pretvori u neprijatelja vlastitog naroda. On gradi mostove tamo gdje drugi ruše. Hrvatska putovnica nije dokaz domoljublja. Ona je samo dokument koji potvrđuje pripadnost državi, ali ne i ljubav prema njoj.
I pritom treba razumjeti i one koji se danas gube u buci informacija, u stalnim porukama straha i podjela. Jednima se stalno prikazuje slika društva koje navodno klizi u fašizam, drugima se govori da im prijeti neka “ideologija”, gubitak vrijednosti ili nestanak identiteta. Neki se boje stranih radnika, promjena u društvu i drugačijeg načina života. Ti strahovi nisu uvijek rezultat mržnje – često su plod nesigurnosti, zbunjenosti i osjećaja da se svijet mijenja brže nego što ga čovjek može pratiti.
Zato pravi domoljub ne ismijava, ne ponižava i ne napada one koji misle drugačije.
On smiruje.
On sluša.
On pokušava razumjeti.
On zna da se domovina ne brani stvaranjem neprijatelja u vlastitom narodu, nego stvaranjem mostova između različitih strahova, uvjerenja i pogleda na svijet.
I dok jedni šire paniku, a drugi prezir, pravi domoljub bira treći put – put razuma, dijaloga i čovječnosti.
Istinska ljubav prema domovini ne leži u tome koga se bojiš, nego koliko si spreman razumjeti, izgraditi i zaštititi – bez mržnje, bez ideoloških rovova i bez straha.
