Pravno valjana potvrda o izuzeću od nošenja maske nije lažna zdravstvena potvrda i dr. Külken je pobijedio u ovom pitanju, evo što on sam kaže o cijelom slučaju.
Odluka Zemaljskog suda u Freiburgu o odbacivanju kaznenog postupka protiv liječnika dr. Thomasa Külkena 8. srpnja 2026. zbog “lažnih liječničkih potvrda” (§ 278 njemačkog Kaznenog zakona) prvenstveno se temeljila na njegovim stručno potkrijepljenim dokazima da potvrde o izuzeću od nošenja maske nisu potvrde o trenutnom zdravstvenom stanju. Prema Uredbi o koroni, one zakonito potvrđuju nerazumnost nošenja maske iz zdravstvenih razloga. Stoga je optužba za “lažne liječničke potvrde” propala. Ako potvrda o izuzeću od nošenja maske nije liječnička potvrda, ne može biti “lažna liječnička potvrda” prema § 278 njemačkog Kaznenog zakona. Evo transkripta njegove druge izjave za žalbeno ročište.
Osvrt na zakonitost moje nepružene pomoći
2. Očitovanje na žalbenu raspravu
Dragi prijatelji,
„Mudrost živi samo u istini. No suvremeno čovječanstvo živi u laži.“ (1) Ove rečenice Rudolfa Steinera iz 1919. godine izražavaju smisao i težinu našega sadašnjeg života. „Mudrost živi samo u istini. No suvremeno čovječanstvo živi u laži.“
Pod zamućujućim djelovanjem laži nepravda je sve više postajala pravdom. Prevladavajuće mišljenje bilo je toliko opčinjeno da više nije moglo drukčije nego određene časne postupke smatrati zločinačkima.
Tek je tako nečovječnost mogla postati masovna pojava; tek su tako sramotni progoni nevinih ljudi mogli postati mogući; tek je tako i progon liječnica i liječnika koji su savjesno obavljali svoju dužnost njihovim progoniteljima mogao izgledati kao jedina moguća opcija.
Tako je u siječnju 2021. došlo do iznenadne pretrage mene i moje ordinacije, a u lipnju 2022. do moje osude pred Općinskim sudom u Staufenu.
Društveno-patološke okolnosti u kojima se sve to dogodilo podrobnije sam opisao u svom „Očitovanju o osudi zbog nepružene pomoći“.* To je očitovanje više puta objavljeno, a Carlo Kitzlinger ga je snimio u zvučnom obliku. Pročitao sam ga i dao unijeti u zapisnik 15. lipnja 2026., prilikom nastavka mog kaznenog postupka pred Zemaljskim sudom u Freiburgu. Neočekivana obustava postupka trećega dana rasprave, 8. srpnja 2026., rezultat je događaja vrijednog spomena.
U postupku je bilo vještačenje profesora Michaela Kochena, na temelju kojega je Općinski sud u Staufenu 2022. obrazložio moju osudu. U tom su vještačenju moje liječničke potvrde proglašene netočnima zato što nisu bile u skladu sa smjernicama liječničkih komora. Te su smjernice određivale koje bolesti i od kojeg stupnja težine ovlašćuju liječnika na izdavanje potvrde.
Pokazalo se da profesor Kochen nije mogao sudjelovati u nastavku postupka, pa je umjesto njega za sudskog vještaka imenovan profesor Winfried Kern. On je 8. srpnja 2026. usmeno iznio svoje vještačenje.
I dalje sam bio čvrsto uvjeren da će i ovaj žalbeni postupak završiti presudom te da će doći trenutak kada će se reći: „Posljednju riječ ima optuženik.“ Zato sam već unaprijed pripremio svoju završnu riječ u kojoj sam obrazložio opravdanost svoje pružene pomoći. No ono što se zatim dogodilo iznenadilo me: sudski je vještak točku po točku potvrdio moje obrazloženje.
Prof. Kern iznio je da je objektivna dijagnostika koju je zahtijevao prethodni vještak neprikladna za procjenu individualne podnošljivosti nošenja maske. Nalazi dobiveni pomoću medicinskih uređaja ili dijagnoze teških bolesti ne bi mogli ni dokazati ni opovrgnuti podnošljivost nošenja maske. U načelu ne mogu postojati sigurne norme na koje bi se liječnik mogao pozvati pri donošenju svoje odluke. Sve ovisi o uzimanju anamneze; jer se tegobe na koje se pacijenti žale ne mogu objektivizirati. Ne postoji mjerni instrument koji bi na pitanje podnošljivosti nošenja maske mogao odgovoriti jasnim „da“ ili „ne“. Nalaz je objektivan, a tegoba subjektivna.
Ipak, tegobe na koje se pacijenti žale treba ozbiljno shvatiti jer mogu u znatnoj mjeri narušiti zdravlje. Iz tih razloga liječniku se u njegovoj procjeni mora priznati vrlo velik prostor za slobodnu procjenu. A ta se procjena, ovisno o situaciji, može obaviti i telefonskim putem. U načelu se liječniku ne može dokazati da je potvrdu izdao „protivno boljem znanju“ ako za to znanje uopće ne postoji objektivno mjerilo.
Moja obrana podnijela je zahtjev da se te izjave unesu u zapisnik. Sutkinja je s očitim nezadovoljstvom tvrdila da bi se time izgubilo previše vremena; trebalo bi se pouzdati u to da je ona sama sve zapisala. Tako sada imamo obustavu postupka na temelju, nažalost, nezapisnički zabilježenog vještačenja.
Na pitanje državne odvjetnice jesu li liječnici u to vrijeme većinom bili suzdržani pri izdavanju potvrda, sudski je vještak odgovorio potvrdno i naveo dva razloga: prevelik vremenski trošak potreban za nužnu (ali gotovo nikako plaćenu) anamnezu; te, s druge strane, rašireno mišljenje da bi se ljudi jednostavno trebali malo više potruditi i izdržati.
Pitanje sutkinje ima li liječnik opće prakse uopće kompetencije procijeniti psihičke tegobe poput panike te nije li optuženik bio dužan pacijente poslati psihijatru, profesor je označio kao odvojeno od stvarnosti: svaki bi psihijatar takvu uputnicu vjerojatno odbio u korist hitnijih slučajeva; a ako to ne bi učinio, vratio bi pacijenta liječniku koji ga je uputio s kratkim nalazom i prepustio mu odgovornost za izdavanje potvrde.
Naposljetku sam postavio pitanje koje je vjerojatno najvažnije za sve progonjene liječnike. Svi smo mi liječnici tada i sada optuženi prema članku 278. Kaznenog zakona. A prema tom se članku kažnjava „onaj tko… izda netočnu potvrdu o zdravstvenom stanju [!] neke osobe…“ Što je onda bilo prirodnije nego pitati sudskog vještaka je li u mojim liječničkim potvrdama pronašao da je navedeno i potvrđeno neko zdravstveno stanje. Međutim, čim je pitanje izrečeno, sutkinja je vrlo oštro prekinula i strogo mi dala do znanja da to može procijeniti samo pravnik. Odgovorio sam da o zdravstvenim stanjima nitko ne može dati stručniji odgovor od liječnika – na što je prof. Kern sam od sebe glasno i jasno rekao: Ne, nije potvrđeno nikakvo zdravstveno stanje, nego, kako je uredba zahtijevala, nemogućnost podnošenja nošenja maske iz zdravstvenih razloga.
Sada je, međutim, pravosuđe imalo problem: nakon 5 i pol godina progona nevine osobe ostalo je praznih ruku. A oslobađajuća presuda, koja bi bila u skladu s istinom, značila bi i priznanje vlastite pogreške. Izlaz se pronašao u obustavi postupka uz uvjet da optuženik uplati 4000 eura nekoj neprofitnoj organizaciji.
Moja suglasnost pritom nije značila moje priznanje krivnje; ipak, poruka „obustave s uvjetom“ jasna je: problem nije bilo pravosuđe, nego ipak optuženik – nekako.
Kako bi se to „nekako“ moglo učiniti konkretnim, stvorila se nova vrsta prekršaja. Moglo bi se formulirati ovako: nedovoljno strogo preispitivanje pacijentovih pritužbi.
Tvrdilo se da mi se u četiri slučaja može prigovoriti takvo nedovoljno strogo preispitivanje pacijentovih pritužbi: kod lažljivca koji je, s ciljem prijavljivanja i optuživanja, od mene iznudio liječničku potvrdu; kod osobe koja me je iz drugih razloga lagala; te kod još dva pacijenta koji su, prema mom mišljenju, potpuno proizvoljno izabrani. Suočen s takvom logikom, morao sam se zapitati hoće li ubuduće pred pravosuđem opstati samo oni liječnici koji su uvježbali i usvojili tehnike policijskog ispitivanja?
Kada sam želio iznijeti svoj pogled na tadašnje ponašanje tih četiriju osoba, rečeno mi je da to kod obustave postupka nije moguće.
Već spomenuta završna riječ, koju sam pripremio u obranu svoje pomoći koju nisam propustio pružiti, glasi ovako:
Tijekom više od četiri desetljeća svog liječničkog rada izdao sam bezbrojne istinite potvrde prema najboljem znanju i savjesti. Među njima su od 2020. bile i potvrde kojima se potvrđivala zdravstvena nepodnošljivost nošenja maske.
Izdavanje potvrda ne pripada samo pravima, nego i obvezama liječničke pomoći. A za svaku liječničku pomoć vrijedi prisega koja nadilazi liječnički profesionalni kodeks:
„Kao član liječničke profesije svečano se zaklinjem da ću svoj život staviti u službu čovječnosti. Zdravlje i dobrobit moje pacijentice ili mog pacijenta bit će moja najviša briga. Poštovat ću autonomiju i dostojanstvo svoje pacijentice ili svog pacijenta.“
Ovu prisegu, poštivanje autonomije i dostojanstva svojih pacijenata, liječnik ne mora samo željeti ispunjavati; on je to mora biti u mogućnosti činiti. A može je ispunjavati i u potpunosti poštovati autonomiju i dostojanstvo svojih pacijenata samo ako svoj poziv može obavljati slobodno i prema najboljem znanju i savjesti.
Ta liječnikova profesionalna sloboda ni na koji način nije bila ograničena time što je u uredbi o koronavirusu stajalo:
„Obveza nošenja pokrivala za usta i nos ne postoji […] za osobe koje mogu vjerodostojno dokazati da im nošenje pokrivala za usta i nos iz zdravstvenih ili drugih nužnih razloga nije moguće ili nije podnošljivo, pri čemu se vjerodostojnost zdravstvenih razloga u pravilu dokazuje liječničkom potvrdom […].“
Iz te se formulacije jednostavno i jasno proizlazilo:
Osobe koje imaju zdravstvene probleme pri nošenju zaštite za usta i nos obraćaju se liječniku.
Liječnik je dužan pitati pacijenta o njegovom zdravstvenom stanju i zdravstvenim smetnjama koje su se već pojavile pri nošenju zaštite za usta i nos.
Liječnik navedene podatke stavlja u kontekst svog medicinskog znanja i na temelju toga izrađuje cjelokupnu medicinsku sliku kako bi mogao provesti individualnu procjenu zdravstvenog rizika.
I u skladu s tom procjenom liječnik je dužan izdati ili ne izdati liječničku potvrdu.
S obzirom na tu obvezu, nisam se nalazio ni u kakvom drugačijem položaju nego u odnosu na tisuće drugih slučajeva tijekom desetljeća svog profesionalnog rada, kada sam prema istini izdavao ili nisam izdavao liječničke potvrde.
Kao rezultat toga, istinito sam izdavao potvrde o zdravstvenoj nepodnošljivosti nošenja zaštite za usta i nos ili ih također nisam izdavao.
Za cijeli taj proces spoznaje i donošenja odluke bio sam kao liječnik sam odgovoran. Naime, uredba o koronavirusu ni jednom riječju nije mi oduzela odluku o tome kod kojih zdravstvenih razloga i od kojeg stupnja težine zdravstvenih razloga imam ovlast potvrditi nepodnošljivost.
Moje potvrde bile su bez iznimke ispravne potvrde. Međutim, one nisu bile potvrde o trenutačnom zdravstvenom stanju neke osobe. Jer bi takva potvrda, slijedeći logiku uredbe o koronavirusu, bila neprikladna. Zašto? Zato što se iz trenutačno utvrđenog zdravstvenog stanja ne može dovoljno pouzdano ili se uopće ne može zaključiti o budućim zdravstvenim događajima – koji se osim toga pojavljuju samo pod sasvim određenim okolnostima.
Jedan primjer to treba pojasniti: Pacijentica koja je djelovala vjerodostojno opisala mi je kako ju je njezin stariji brat u djetinjstvu više puta ušutkavao tako što joj je nasilno pritiskao jastuk na lice. Strah od gušenja koji je time redovito bio izazvan opisala je kao jednu od svojih najranijih uspomena iz djetinjstva. A pri sadašnjim pokušajima stavljanja maske odmah bi se ponovno pojavili nedostatak zraka i strah od smrti, tako da je panično morala strgnuti masku sa sebe. Nedostatak zraka i strah od smrti pripadaju medicinskim simptomima koji se ne mogu ni dovoditi u pitanje ni pravno procjenjivati – i zato za mene nije bilo dvojbe da toj ženi nošenje maske iz zdravstvenih razloga nije bilo podnošljivo. Njezino trenutačno zdravstveno stanje, međutim, bilo je sasvim zadovoljavajuće. Čak ni psihički pregled koji se pri svakom promatranju pacijenta uvijek istodobno provodi – vanjski dojam i ponašanje, svijest i orijentacija, opažanje i mišljenje, raspoloženje i afekt – nije pokazao nikakve nepravilnosti. Potvrda o njezinu zdravstvenom stanju toj ženi ne bi pomogla – upravo zato što takva potvrda u načelu ne može pružiti nikakav uvid u podnošljivost nošenja maske.
Sukladno tome, uredba o koronavirusu nije zahtijevala potvrdu o zdravstvenom stanju, nego izričito potvrdu o zdravstvenoj nepodnošljivosti nošenja maske. Dakle, uredba se nije odnosila na trenutačna postojeća stanja, nego – medicinski ispravno – na prognozirano očekivane buduće zdravstvene smetnje koje se posebno mogu pojaviti prilikom nošenja maske.
Slijedom toga, obilježje kaznenog djela iz članka 278. Kaznenog zakona mojim potvrdama nije ostvareno.
Sažeto utvrđujem:
Uredba o koronavirusu nije ograničila moju liječničku profesionalnu slobodu u pogledu izdavanja potvrda.
U svim slučajevima morao sam samostalno i odgovorno, prema najboljem znanju i savjesti, utvrditi zdravstvenu nepodnošljivost nošenja maske.
Za procjenu rizika koju je u skladu s time trebalo provesti, u pravilu sam se morao ograničiti na anamnezu i orijentacijski psihički pregled; jer tjelesni pregled u većini slučajeva nije bio ni potreban ni svrsishodan – pa stoga nije bio ni dio medicine utemeljene na dokazima.
Gdje god sam to smatrao medicinski potrebnim, zakonito sam izdavao ispravne potvrde o zdravstvenoj nepodnošljivosti nošenja maske. Svako preoblikovanje moje liječničke pomoći u kazneno djelo značilo bi zanemarivanje činjenica.
Pravda nije pitanje prevladavajućeg mišljenja, nego istine.
