Novi Zeland u svom programu istrebljenja želi poubijati sve divlje mačke.
Novozelandska vlada najavila je planove za iskorjenjivanje svih divljih mačaka u zemlji do 2050. godine: Životinje će biti ubijene otrovnim mamacima i zamkama te će umrijeti sporom i mučnom smrću.
Novozelandska strategija ” Predator Free 2050 ” je de facto program iskorjenjivanja. Do sada je fokus bio na invazivnim vrstama poput štakora, hermelina i oposuma.
Sada će se prvi put divlje mačke – odnosno domaće mačke koje žive bez ljudske skrbi – službeno uvrstiti u ovu kategoriju. Ministrica zaštite prirode (vrlo kontradiktoran naziv) Tama Potaka u intervjuu za Radio Novi Zeland nazvala ih je “hladnokrvnim ubojicama” i ukazala na navodno velike gubitke domaćih vrsta, posebno ptica.
U budućnosti će se divlje mačke kontrolirati i eliminirati – što znači ubijati – na koordiniran način diljem zemlje, s detaljnim planovima koji će uslijediti 2026. godine. Prema trenutnim planovima, to će se vjerojatno učiniti korištenjem otrovnog mamca i uređaja koji prskaju životinje otrovom dok prolaze.
Ovo su mjere uništavanja koje, naravno, neće utjecati samo na divlje mačke. Ali čini se da to ne smeta Potaku. Izjavio je: “Novi Zeland je pun ponosnih vlasnika mačaka, a kućni ljubimci nisu dio ovog cilja da se zemlja oslobodi predatora.”
Međutim: “Odgovorno vlasništvo, sterilizacija, mikročipiranje i držanje mačaka podalje od divljih životinja ostaju važan dio rješenja.” Drugim riječima: Prema Potaki, svatko tko pusti svoju mačku da se slobodno kreće, gdje bi teoretski mogla doći u kontakt s divljim životinjama, definitivno je kriv ako njihov ljubimac umre bijednom smrću od otrovne zamke. Spora, mučna smrt, usput rečeno.
Masovno ubojstvo kao „bolje upravljanje“ koje zahtijevaju građani?
Neki medijski izvještaji, pozivajući se na Potakino ministarstvo, tvrde da postoji široka podrška planu. Ali je li sve pošteno? U prošlosti su kampanje poput “Cats to Go” 2013. izazivale ogorčenje; reakcija je također bila daleko od pozitivne kada su djeca poticana da pucaju u divlje mačke i ubiju ih što više za novčanu nagradu.
A sada, odjednom, Novozelanđani bi trebali slaviti istrebljenje tih životinja otrovom, koji će, naravno, ubiti i slobodno lutajuće mačke, pse i druge životinje?
U stvarnosti, izjava ministarstva glasi samo: „Na konzultacije Ministarstva zaštite prirode o strategiji za zone bez predatora primljeno je gotovo 3400 odgovora. Preko 90 posto bilo je za bolje upravljanje divljim mačkama.“ Masovno ubojstvo nipošto nije sinonim za „poboljšano upravljanje“.
Izjednačavanje zahtjeva za boljim upravljanjem s odobravanjem istrebljenja politički je nepošteno, ako ne i etički neprihvatljivo. Koliko bi ljudi podržalo kampanje sterilizacije/kastracije kako bi se obuzdala reprodukcija mačaka lutalica? Mnogo. Bi li ti isti ljudi tada podjednako podržali jednostavno trovanje životinja? Teško.
Tama Potaka nije baš popularan i navodno nije poznat po preuzimanju odgovornosti za loše politike. Primjerice, Novozelanđani ga optužuju da je svojom politikom potaknuo beskućništvo – činjenicu koju on radije ne priznaje u intervjuima. Tvrdi da je to zbog sasvim drugih čimbenika.
📍 In his interview with Q+A’s Jack Tame this morning, Associate Housing Minister Tama Potaka repeatedly sidestepped direct accountability for the reported rise in homelessness linked to the government’s emergency housing policy changes.
— Kelvin Morgan 🇳🇿 (@kelvin_morganNZ) July 20, 2025
While Potaka was keen to highlight that… pic.twitter.com/q31jvoZPGZ
Prava opasnost za domaće vrste hoda na dvije noge
Drugi čimbenici? Dobra poanta. I ovdje u Hrvatskoj ne nedostaje mrzitelja životinja koji slobodno lutajuće mačke vide kao utjelovljenje vraga: navodno same uništavaju cijele populacije ptica. To je isti argument kao i na Novom Zelandu. U stvarnosti, problem ovdje, kao i tamo, ima dva dijela: šume se krče, staništa se uništavaju, poljoprivreda tjera životinje, pesticidi uzrokuju trovanje, a urbanizacija i promet doslovno uništavaju ekosustave – baš kao što vjetroturbine to čine bezbrojnim pticama, ali naravno, pseudo-zeleni aktivisti iz fotelja to ne vole čuti.
Masovno ubijanje mačaka ne mijenja apsolutno ništa u vezi s ovim. Ali tako politika funkcionira: Rješavanje problema nije ni potrebno. Oni jednostavno tvrde da čine jedinu ispravnu stvar, čak i ako se reklamirani učinak ne ostvari, tapšu se po ramenu i ignoriraju negativne posljedice.
„Sasvim je jasno da je Potaka brutalan čovjek koji nema suosjećanja za krizu beskućništva na Novom Zelandu i nadolazeću patnju bezbrojnih mačaka lutalica u zemlji. Čak i ako Potaka tvrdi da ima ogromnu, gotovo stopostotnu podršku Novozelanđana po ovom pitanju, lako je prevariti birače i krivo predstaviti statistiku“, zaključio je medij „ Green Matters “. Čovjek se pita koga će političari poput Potake sljedeće ciljati ako doista uspiju u svom genocidu nad mačkama.
