Saborski zastupnik Marin Miletić emotivnom se porukom oprostio od legendarnog rokera Gorana Bareta.
Goran Bare – čovjek koji je radije birao biti svoj nego pripadati svima
Postoje ljudi koji prođu kroz život tiho, gotovo neprimjetno, ostavljajući za sobom tek nekoliko uspomena. A postoje i oni koji, unatoč svim svojim ranama, borbama i životnim olujama, ostave trag koji se ne može izbrisati. Ljudi koji nikada nisu sasvim pripadali svijetu u kojem su živjeli, ali su upravo zbog toga postali njegovi najprepoznatljiviji glasovi.
Jedan od takvih bio je Goran Bare.
Vijest o njegovu odlasku rastužila je brojne obožavatelje, prijatelje i poštovatelje njegove glazbe. No, iza tuge zbog odlaska jednog velikog glazbenika krije se i nešto mnogo dublje – spoznaja da odlaze ljudi koji su nas, svjesno ili nesvjesno, podsjećali na ono što znači biti čovjek. Nesavršen, ranjiv, ponekad izgubljen, ali svoj. Čovjek koji ne zna uvijek pronaći pravi put, ali odbija živjeti život koji mu je netko drugi unaprijed napisao.
Upravo je o tome, među ostalim, progovorio Marin Miletić u svojoj emotivnoj objavi, odajući počast Baretu i njegovu životnom putu.
„Više ti vrijedi kratko, ali autentično. Nego stotine godina saginjanja i suobličavanja.”
Te riječi nisu samo oproštaj od jednog rokera. One su i pitanje koje bi svatko od nas barem jednom u životu trebao postaviti samome sebi: koliko nas košta to što pokušavamo biti ono što drugi od nas očekuju? Koliko vlastite duše ostavimo putem dok pokušavamo zadovoljiti tuđe kriterije, uklopiti se u zadane okvire i postati prihvatljivi svijetu koji često više voli poslušne nego slobodne ljude?
U vremenu u kojem se toliko toga mjeri novcem, položajem, popularnošću i tuđim odobravanjem, autentičnost postaje gotovo rijetkost. Ljudi sve češće skrivaju svoje slabosti, prešućuju ono što misle i odriču se dijelova sebe samo kako bi bili prihvaćeni. A onda se pojavi netko poput Bareta – neuklopljen, neispeglan, nepredvidiv i svoj – i podsjeti nas da čovjekova vrijednost ne mora biti u tome koliko je daleko stigao, nego u tome koliko je sebe uspio sačuvati na putu.
Miletić je u svojoj objavi istaknuo i kako je Bare, da je izabrao drukčiji put, možda mogao imati mnogo više materijalnog bogatstva, društvenog ugleda i sigurnosti.
„Mogao je Bare imati mnogo više da je bio manje svoj, a više njihov. Mogao je imati gradski stan, možda i vilu na moru. Kao toliki režimski ‘umjetnici’. Mogao je imati dobar auto, ugled i poziciju da je manje bio svoj, a više njihov.”
I upravo se u tim riječima krije jedna od najtežih životnih istina: ponekad čovjek mora birati između onoga što bi mu olakšalo život i onoga bez čega više ne bi mogao pogledati samoga sebe u ogledalo.
Naravno, nitko ne može do kraja znati što se sve odvijalo u Baretu, kakve je bitke vodio u tišini i koliko su ga koštale odluke koje je donosio. Ali njegova glazba, njegov javni lik i dojam koji je ostavio na generacije slušatelja svjedoče o umjetniku kojega se nije moglo jednostavno svesti na uspjeh, novac ili društveni položaj.
Jer postoje ljudi kojima je važnije ostati vjerni sebi nego biti prihvaćeni od svih. Ljudi koji možda nikada ne pronađu mir kakav su priželjkivali, ali svojim postojanjem otvore pitanja od kojih drugi često bježe.
Bare je kroz svoje pjesme iznova tražio odgovore. Gdje je nestao čovjek? Gdje se izgubila sreća? Zašto je život toliko težak čak i onda kada čovjek ima sve razloge vjerovati da bi trebao biti sretan? I kako pronaći svjetlo kada se čini da se sjene neprestano vraćaju?
Možda upravo zato njegove pjesme nikada nisu bile samo pjesme. U njima su mnogi prepoznavali vlastitu tugu, svoje izgubljene ljubavi, neizgovorene riječi, razočaranja i trenutke u kojima su se osjećali kao stranci u vlastitom životu. Bare nije morao imati odgovore na sva pitanja. Ponekad je bilo dovoljno to što se usuđivao postaviti ih naglas.
A možda je upravo to najveća snaga umjetnika – ne da nam objasni život, nego da nas podsjeti kako nismo jedini koji se u njemu ponekad gube.
Miletić je pritom napisao kako Bare nije želio sebi prisvajati ulogu suca, ali da ga je cijelim bićem doživljavao kao tražitelja smisla.
I možda je to najnježniji način da se opiše čovjek čiji život nije moguće jednostavno svesti na nekoliko rečenica, naslove u medijima ili pjesme koje su obilježile jednu glazbenu epohu. Tražitelj smisla. Čovjek koji je, poput mnogih od nas, tražio nešto što se ne može kupiti, osvojiti ni zaslužiti tuđim pljeskom. Nešto što se ne vidi izvana, a bez čega iznutra sve može postati prazno.
Ponekad su upravo oni koji nas najviše nasmiju, prodrmaju ili natjeraju da razmišljamo ljudi čije je životne priče najteže razumjeti. I možda nikada nećemo znati sve odgovore. Možda ih nije znao ni sam Bare. Ali iza njega ostaju pjesme, emocije i uspomene koje će nastaviti živjeti u ljudima koji su u njegovu glasu pronašli dio vlastite priče.
Zato njegov odlazak nije samo oproštaj od jednog glazbenika. To je i trenutak u kojem se ponovno suočavamo s prolaznošću, s krhkošću života i s pitanjem što zapravo ostaje kada se ugase svjetla pozornice, kada utihnu instrumenti i kada više nema publike koja plješće.
Ostaje ono što smo dotaknuli u drugim ljudima. Ostaje ono što smo stvorili. Ostaju riječi koje su nekome pomogle preživjeti tešku noć, pjesme koje su nekoga podsjetile da nije sam i osjećaji koje vrijeme ne može izbrisati.
I možda je baš zato najvažnije ne pokušavati od Bareta napraviti čovjeka bez mana, niti njegov život promatrati kroz idealiziranu sliku. Dovoljno je priznati da je bio čovjek sa svojim borbama, svojim proturječjima i svojim putem. Čovjek koji je ostavio trag jer nije bio kopija nekoga drugoga.
A u svijetu u kojem se toliko ljudi trudi izgledati savršeno, možda je upravo ta nesavršenost ono što će nam najviše nedostajati.
Marin Miletić svoju je poruku zaključio riječima koje su istodobno oproštaj, molitva i izraz nade:
„Sretno rokeru, tamo gdje sve ima smisla, tamo gdje nema više nikakve boli, a sve rane su izliječene. Uživaj, zaslužio si. Primio te Krist u svoje Kraljevstvo.”
To su riječi čovjeka koji se od Bareta oprašta s vjerom da ljudska priča ne mora završiti ondje gdje završava ovozemaljski život. U njima ima tuge, ali i nade. Ima spomena na sve ono što je boljelo, ali i želje da negdje, izvan granica koje možemo razumjeti, napokon postoji mir.
Možda je to ono što na kraju svi tražimo, bez obzira na to kako živimo, u što vjerujemo i kojim putem hodamo – mjesto na kojem više ne moramo biti jaki, na kojem ne moramo nikome ništa dokazivati i na kojem naše rane napokon prestaju boljeti.
Zbogom, Bare.
Hvala ti za pjesme koje nisu bile samo glazba, nego i utočište. Hvala ti što si mnogima dao osjećaj da njihova tuga nije nevidljiva i da njihove borbe nisu samo njihove. Hvala ti što si podsjetio da čovjek ne mora biti savršen da bi bio važan, niti mora pripadati svima da bi nekome značio sve.
Možda nisi pronašao sve odgovore koje si tražio. Možda ih nitko od nas nikada neće pronaći. Ali ostavio si trag u ljudima, a to je nešto što ne prestaje postojati samo zato što je jedan život završio.
I ako je istina da negdje postoji mjesto na kojem sve napokon dobiva smisao, onda neka ti ondje bude lakše nego što je ponekad bilo ovdje.
Neka utihnu sve oluje. Neka prestanu sve borbe. Neka rane više ne bole.
A tvoje pjesme neka nastave živjeti – u automobilima koji prolaze noćnim ulicama, u sobama ljudi koji ne mogu zaspati, u glasovima onih koji pjevaju kako bi lakše podnijeli vlastitu tugu i u srcima svih koji su se barem jednom u tvojim riječima prepoznali.
Jer neki ljudi odu, ali nikada do kraja ne nestanu.
A neki glasovi, jednom kada ih čujemo, ostanu u nama zauvijek.
