Infrastruktura tehno fašizma
Hrvatski mediji ovih dana šire neprovjerene informacije kako u Topusko stiže Projekt Pantheon – Razvojni i podatkovni centar Umjetne inteligencije (UI) kojeg se bučno najavljuje kao “najveću investiciju” u povijesti Hrvatske i cijele srednje i istočne Europe. Vrijednost se mjeri čak od 30-ak na više milijardi eura, snaga 1 GW, pouzdanost iznad Tier 4, tisuće radnih mjesta, pozicioniranje Hrvatske na “sam vrh europske UI (AI) novo tehnologijske industrije”… Navodno ga razvija hrvatski poduzetnik Jako Andabak u partnerstvu s pojedinim “američkim investitorima”. Zvuči kao nevjerojatan tehnologijski iskorak s periferije ovodobnice u novotehnologijsku digitalnu sadašnjicu i budućost, ali što se zapravo u svemu tome prešućuje?
Prvo postavimo nekoliko neugodnih pitanja koja mediji zaobilaze: Koga se pitalo da bi se takvo što izgradilo? Tko doista stoji iza projekta? Što on znači za lokalnu zajednicu, energetiku, vodu i državni suverenitet? I zašto se kritički glasovi koji spominju Palantir, Petera Thiela i Alexa Karpa odmah etiketiraju kao “zatucane”?
Data centri nisu neutralna infrastruktura
Projekt Pantheon trebao bi biti veliki data centar s ogromnim potrebama za električnom energijom (1 GW instalirane snage), vodom za hlađenje i zemljištem. U svijetu se već godinama vode žestoke rasprave o takvim projektima kao neostvarivim zbog niza nemogućih uvjetovanih uvjeta koje bi samo malo koje države u svijetu mogle pružiti. U Pennsylvaniji, Nizozemskoj, Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj, Virginiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Čileu građani prosvjeduju, sudovi poništavaju odluke o prenamjeni zemljišta, uvode moratorije ili traže nove procjene utjecaja na okoliš zbog buke, potrošnje vode, zauzimanja prostora i opterećenja elektroenergetske mreže.
Pojedini stručnjaci koji otprilke znaju o kakvim se skupim projektima radi učestalo govore o fenomenu “data kolonije”: država ili regija snosi troškove (struja, voda, prostor, utjecaj na kvalitetu života), a korist ubiru inozemne tvrtke čiji se podatci obrađuju negdje drugdje. Lokalno gospodarstvo rjetko kad će dobit ikakav a kamoli znatan ili veći dobitak znanja ili inovacija – većina radnih mjesta su nisko i srednje kvalificirana (održavanje, sigurnost, logistika), dok izvrsno plaćeni novotehnologijski inovatori, znanstvenici UI-a i inženjeri djeluju u sjedištima u Kaliforniji ili drugdje.
Ono što lokalno stanovništvo treba znati: koliko će točno električne energije Pantheon trošiti u punom pogonu? Odakle će dolaziti ta struja – hoće li se graditi novi kapaciteti ili će se preusmjeravati iz tuzemne mreže? Tko plaća jačanje infrastrukture? Koliko će vode trošiti? Koliko radnih mjesta doista ostaje u Hrvatskoj dugoročno, a kolike su te “tisuće radnih mjesta” preuveličana izmislica, jer sve to zapravo izgleda kao isprazna ili super “optimistična” procjena koja je u Hrvatskoj neostvariva?! Tko su pravi krajnji korisnici podatkovnog centra?? Bez transparentnih odgovora na ova pitanja, ovo nije razvojna strategija – to je rizik.
Palantir kontekst: od bojišta do farme
U istom trenutku kada pojedinci u Hrvatskoj slave “američke i investitore”, Palantir Technologies – tvrtka koju su osnovali Peter Thiel i Alex Karp – širi svoj utjecaj na ključne infrastrukturne sektore. Nedavno je Palantir sklopio ugovor s američkim Ministarstvom poljoprivrede (USDA) vrjedan stotine milijuna dolara kako bi konsolidirao sve podatke o američkim farmerima u jedinstveni “ontološki okvir” pod nazivom “One Farmer, One File”. Svaki farmer dobiva digitalni dosje s podatcima o zemlji, usjevima, subvencijama, prinosima, plodovima – sve dostupno kroz centralizirani sustav. Palantir, tvrtka s dubokim korijenima u vojnoj i obavještajnoj suradnji s Pentagonom, tako dobiva pregled nad kritičnom infrastrukturom – hranom.
Palantir nije obična softverska tvrtka. Specijalizirana je za integraciju i razvrstavanje mnogobrojnih podataka, prediktivnu analitiku i nadzor – tehnologije razvijene za bojišta i sigurnosne agencije. Njihov nedavni javni “manifest” (sažetak Karpove knjige The Technological Republic) izazvao je žestoke reakcije: kritičari ga optužuju za tehno-fašizam – viziju u kojoj se hard power gradi na softwareu, i tako što tehnokratski moćnici s vojnom tehnologijom preuzimaju ulogu koja je donedavno pripadala državama, a liberalna demokracija se vidi kao prepreka “spašavanju civilizacije”.
Bilo da se slažete s tom etiketom ili ne, jasno je da Palantir i slični igrači ne dolaze samo s “investicijom”. Donose model totalnog digitalnog nadzora spojenog s vojnom logikom. Kada se takva tvrtka ili njezini ekosustavni partneri pojave u kontekstu mnogobrojnog UI (AI) data centra u maloj državi, legitimno je pitati: hoće li Pantheon biti neutralna infrastruktura ili ulazna točka za inozemne interese u europske podatke, energetiku i buduću UI regulativu?
Zaključak
Samo kontrolirani mediji ovakve samo zamišljene projekte mogu predstavljati kao “najveće ulaganje ikad” i svaku kritiku proglašavati nazadnom čine medvjeđu uslugu javnosti. Iako, treba pohvaliti nastojanja Jake Andabaka da pokuša ostvariti takvu investiciju u RH, ali ona je potpuno nerealna i neostvariva . Manifesti Palantira i biografije Thiela i Karpa dostupni su svima. Ignorirati širi kontekst – vojno podrijetlo tehnologije, centralizaciju moći u rukama neizabranih tehnokrata i ogromne troškove koje bi plaćala država i lokalne zajednice – znači ostati skroz neupućen i neinformiran i uz umjetnu inteligenciju UI u digitalnoj sadašnjici i bez mogućnosti jednostavno zbrojiti dva i dva i podijeliti s dva.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
