Legendarni dragi Siniša Svilan svojedobno je, poslovično nadahnut,  jednu svoju emisiju započeo otprilike ovako: Zagreb je oduvijek gravitirao Beču. No, u jednom njegovom kutku… pa u tom trenutku krene snimka plesa na stolovima i oko stolova, cajke, čaše, dim. Beč.

I tako je još davnijih dana raskrinkan odnos  Beč-Nebeč, a čemu i dalje svjedočimo svakodnevno, no nikako samo u Zagrebu.

Čim se produži dan i sat pomakne na ljetno vrijeme krećemo u polugodišnju prognozu turističke sezone, u predviđanja;  pripremaju se takulini , love se turisti, podgrijava taština. Zanimljivo je naime ono najčešće pitanje koje se postavlja iz godine u godinu: Kako vam se čini kod NAS, kakvi smo MI? Pa krenu hvalospjevi o ljepotama, udobnosti, ljubaznosti, suretljivosti, dragosti. Slušajući goste čovjek se ne može oteti dojmu blaženstva, radosti, uljudnosti i uljuđenosti.  Gravitiranje Beču, da. No čini se da katkad moramo malo protrljati oči jer nebeč ipak vreba, a scene u paralelnoj stvarnosti samo se nižu.

Tako dvije gospođe u osamdesetima razgovaraju na autobusnoj: Ma ja sam jednog dečka zamolila da me pusti sjesti jer sam imala puno stvari, kaže- neću. Druga dodaje-mene je jedan pitao jeste se vi dizali kad ste bili mladi? Jesam. E, zato vas i bole noge. Nije skeč, živa je priča. Padne mi pritom napamet istanbulski tramvaj. Ulazi grupa turista, a deset momaka skače sa svoga mjesta i ustupa ga kome treba neovisno o dobi. SF. Ili kad osmogodišnji Baskijčić  krene u autobus prije žene pored njega, a otac ga prekori. Oprostite, kaže dijete i odskoči. SF. Moglo bi se nizati te priče iz daljine, ali tu smo gdje smo. Pri Beču.  Prizori se nižu.

Pješak na zebri čeka. Fijuuuu, fijuuuu Napokon prelazi, a na pola zebre već se čuje nervozni brrrrm brrrrm, brrrrm..

Vode se ratovi na biciklističkim stazama, na pločnicima, kolnicima i na vodi, eldorado. Svak je u prednosti: Nećeš se ti nikome micati… Promatram godinama kretanje pješaka i shvaćam da zapravo imamo jako malo prometnih nesreća, jer ako mnogi voze tako kao što hodaju, bezobzirno, s vječnom prednošću prolaska, dobro i prolazimo na četiri kotača. Da ne popustim i ne uklonim se s puta, uslijedila bi masa sudara u danu. Nabrojim barem dvadesetak dnevno, tih bliskih susreta sa starijima, mlađima, muškarcima, ženama, djecom, svi uvijek imaju žurnije zadatke i prednost prolaska. Eldorado za nehaj i nepristojnost. Kad me netko pusti da uđem ispred nje/ga odmah se raspitam za OIB, jer djeluje tako nestvarno.

Na šalteru službenica žvače, nevoljko shvati da je netko na redu i trzne obrvama. Recite. Druga, nadahnutija, pita:  Što ćemo, gospođo? U oba slučaja ljekovit je samo dobar smijeh, dapače grohot, jer navedeno čak ne ispunjava uvjete ni za ljutnju.

Red na blagajni, ispod ruke se jednom kupcu provlači drugi i staje pred njega. Da ga nije vidio. Istovremeno nabijeni jedni za drugima poput gusjenica stoje oni koji misle da će prije platiti ako su bliže drugom ljudskom tijelu. Uvijek poželim da se odnekud stvori Predin pa  da krikne Naj mi dihat za ovratnik, koza nora!

Grublje varijante nesusretljivosti poput psovanja, guranja, deranja, vrijeđanja ostavljam po strani.

Uzak prolaz. Prolaze tinejdžeri rašireni po cijelom pločniku. Svi se sklanjamo, ugibamo, u javnom prijevozu odmah padaju na sjedala za invalide ili u skupinama od četiri na za to predviđena mjesta. Noge na stolcima, jedenje, dovikivanje. Sve sam Bečlija. Katkad mi domaći javni prijevoz, koji inače podržavam i rado koristim, izgleda poput scena iz Mr Beana.

U jednoj drugoj mediteranskoj zemlji moglo se u prijevozu vidjeti znakove koji podsjećaju putnike na pravila dobrog ponašanja i suživota u prijevozu: ne jesti u autobusu, ne vikati u slušalicu, ne zadržavati se na izlaznim vratima, ustupiti mjesto, ne sjediti raskrečen… Zabrane mi nikad nisu bile prvi odabir, ali često su ipak dobrodošle, edukativne, posluže svrsi. Nisu ni Bečani, a ni sjeverniji sjevernjaci ni bolji ni pametniji, samo prate pravila.

Eto, mi od sezone do sezone uživamo u radosnim licima turista koje dočekuju nebeski ljubazni domaćini, pa se pitam, kome su ljubazni i mogu li  (osim ljudi koje poznam, prijatelja, znanaca) sresti spontano nekoga tako razdraganog tko mi se ususret smiješi, a da nije misionar ili neka religijska grupa i podgrupa s brošurom u ruci. Zaključujem tako da je najslađa ljubaznost kupoprodajna. Ljubaznost se zaustavi na Lučkom i ostalim prijemnim punktovima, uz bočice vode, Linđo, smokve i osmjeh za centić. Jesu li ta popularna susretljivost i gostoljubivost samo halo-efekt, brižljivo čuvane za goste, a duboko sakrivene od bližnjeg? Čini se da bečki sindrom još od Siniše Svilana ipak ostaje aktualan, a hoće li se toliko slavljena ljubaznost zadržati tek na dočeku i ispraćaju gostiju od sezone do sezone, ili će postati sveprisutna u zemlji bajkovitih krajolika, vrijeme će pokazati.