Kroz čitavu povijest nizale su se pobune protiv sile, ustanci nezadovoljnika predvođenih onima koji su najčešće i sami bili potaknuti  vlastitom nevoljom, a što je njihov angažman u revolucijama činilo potpuno logičnim i objašnjivim.  Još od davnih robova i ugnjetavanih seljaka pa do onih danas prezrenih i obespravljenih svi su željeli uglavnom pravdu za sebe i najbliže. U današnje vrijeme  vlasti su vještiji manipulatori  pa za panem et circenses  zauzvrat  dobiju poslušnost,  jer tko baš nije gladan teško će se odlučiti za rat s moćnikom.

Da se netko, potaknut ne svojim, nego nedaćama nekih drugih, ranjivih i ranjenih, odrekne mira i blagostanja stečenih rođenjem, to je već znatno rjeđa pojava. Međutim ako skrenemo pogled na Kubu naići ćemo na čitav niz imena koja su napustila svoje uljuđene građanske živote katkad čak i zavidnu budućnost, škole, karijere, stvaranje, umnožavanje imetka  i tako redom. Zanimljiv je taj fenomen Kube u kojoj  su mnogi  pokretači i akteri revolucije  potjecali  iz uglednih ili za ono kubansko doba imućnih obitelji, no koji su, odričući  se vlastite dobrobiti krenuli u borbu za boljitak zemlje i dostojanstvo  ugnjetavanog i do krajnjih granica obespravljenog  naroda.

Još od borbe za neovisnost Kube u 19. stoljeću, od Oca nacije, borca i revolucionara  Carlosa Manuela de Céspedesa  koji je, iako  vlasnik plantaže, oslobodio vlastite robove;  od Antonia Macea  i Gomeza te kubanskog, kako ga zovu  Apostola, Joséa Martía, političara, pisca, pjesnika i diplomata – kojeg se smatra nacionalnim herojem jer se borio ne samo za neovisnost Kube, Portorika i Antila, nego i za slobodu i prava robova, radnika i svih onih povrijeđenog dostojanstva – pa sve do danas  mnogi su žrtvovali naslijeđe kao lakši put kroz život. Već Céspedes i Martí sanjali samostalnu Kubu i sudjelovali u oslobađanju od jarma.

Još od tog vremena dakle Kubanci su imali uzore u osobama kojima je opće dobro bilo važnije ili barem jednako važno kao vlastito.

Sredinom prošlog stoljeća  vođeni revolucionarnim idejama Fidela Castra njegovi važni budući suradnici i suborci odrekli su se dobrog dotadašnjeg života i krenuli u gerilu i put u nepoznato. Bila je tu Vilma Espin, kasnije Castro (kći direktora destilerije ruma) , Celia Sanchez (iz obitelji liječnika) Frank País (sin pastora), i naravno tri najpoznatija aktera Fidel, Raul i Che.  Čak je dakle i astmatični liječnik iz dobrostojeće argentinske obitelji nakon suočavanja s brutalnom stvarnošću i teškim životom rudara koje je sreo na motociklističkoj turneji Južnom Amerikom odlučio mijenjati svijet napustivši perspektivan građanski život te otišao na Kubu i postao Che Guevara.

Da je živ, Fidelu Castru bilo bi danas sto godina. Cijela mu je godina posvećena. Centenario de Fidel, stogodišnjica rođenja, deseta obljetnica smrti. Hipotetski gledano  znao bi se danas  barem verbalno obračunati s vanjskim utjecajima i nasilnicima.  Jer sve do smrti u studenom 2016. svojim lucidnim tekstovima u kolumni  Reflexiones de Fidel ukazivao je na probleme današnjice i nudio rješenja.

Što ga je potaknulo na revolucionarni put?  Diplomirani pravnik, Fidel Castro rođen je u mjestašcu Biran u pokrajini Oriente, stotinjak kilometara od Santiaga,  u provinciji Holguin. Vrlo neobično, no lako ga se nađe slušajući pjevni Chan Chan Compay Segunda, De Alto Cedro voy para Marcané, Llego a Cueto voy para Mayarí… na putu od  Santiaga prema Holguinu,  negdje između mjesta Alto Cedro i Cueto.

Mjestašce u koje su utkane priče o karipskom siromaštvu i veleposjednicima, o povijesti koja je obilježila otok i koje je zasad uglavnom tek destinacija učenika i pokojeg zalutalog turista, zapravo je polazište za shvaćanje kubanskog puta.

Rodno mjesto braće i sestara Castro, o kojem je Ignacio Ramonet napisao stranice, bilježeći maestralno  kroz razgovore Fidelovu biografiju – u dva glasa, sasvim sigurno je bilo presudno za formiranje svjetonazora budućeg  državnika. Hoće li ga povijest razriješiti, kako je pisao, ili neće, pokazat će vrijeme, no važnost jedne tako utjecajne  političke figure koja je obilježila stoljeće neupitna je.

Otac Angel, siromašni galicijski useljenik, postao je zemljoposjednik. Impresionira činjenica da su živjeli u, za ono doba, pravoj vili, na golemom imanju. Bili su dakle zemljoposjednici, a djeca za ono doba gotovo pa bogataši. Što je to navelo dječaka u cipelama da se iskrada i nosi hranu dječacima bez cipela i igra se s njima, a da u budućnosti agrarnom reformom čak razvlasti vlastite roditelje u korist onih bez cipela, teško je znati, no izvjesno je da su baš tu začete  snažne odluke o budućem putu.

Moglo se bezbrižno uživati u blagodatima imetka: velika obiteljska kuća sa mnogim hektarima zemlje, što u vlasništvu što u najmu,  na kojoj su radili siromašni Haićani, a gdje je bila sagrađena i pošta, škola, dućan, pekara… Obnovljena obiteljska kuća iznimno bogato uređena za ono vrijeme blata, kolibica, volovskih zaprega i petrolejki.  Imali su, između svega ostalog, radni kabinet, smočnicu, malu kućnu ljekarnu, a u vremenu bez struje  našao se tamo čak i mali generator struje, pa gramofon, radio… Ispred kuće i danas je parkiran slavni Ford majke Line, Kubanke  iz Pinara del Rio, a na svega nekoliko koraka i kolibice Haićana, onih bez cipela, škola s klupama i slikama iz onog vremena, Fidelova prva klupa. Borilište pijetlova rezervirano je i za priču o Davidu i Golijatu, jer je u jednoj od borbi  mali Fidel tamo navodno pobijedio velikog Haićanina, koji je zatim od srama pobjegao glavom bez obzira i vratio se tek nakon Revolucije, tek nakon što je postao učitelj.

No imetak koji je omogućio dobre škole i studij prava, nije umirio duh buntovnika i stvari su se razvile kako su se razvile.

Od Sierra Maestre, Santiaga, preko Santa Clare, do Havane, sa suborcima je prešao i oslobodio cijelu zemlju od omražnog, tlačiteljskog, korumpiranog režima.

Kubu će to stoljeće zauvijek pamtiti  kao Kubu vlastitog identiteta i Kubu Fidela Castra.  Ono što je bilo ranije bila  je  svačija zemlja,  od Kolumba do Batiste, tek zadnjih sedamdeset godina bila je svoja.  No kako  aspiracije i glad za otimanjem otoka rastu i pritisak eskalira,  samo uz nadljudske napore ostat će svoja. Jer suočava se s dosad najtežom krizom od njenog socijalističkog početka.

Sve za što su se borili ti hrabri ljudi nastoji se vanjskim pritiscima uništiti, gospodarska kriza zbog američke blokade koja traje desetljećima, energetski kolaps i velika inflacija dovode stanovništvo do krajnje oskudice, čak i zdravstveni sustav koji je bio uvijek ponos Kube, zbog nestašice svih resursa polako posustaje. Nastoji se izazvati političku krizu i potpuni slom. Hoće li se Kuba uspjeti othrvati najtežoj krizi u novijoj povijesti, na to bi pitanje Fidel znao naći odgovor i ponuditi rješenje. No karizmatični vođa kojeg Kubanci iznimno poštuju, više ne može pokrenuti otpor. Otpor Fidela i njegovih suboraca, od kojih su mnogi kao Abel Santamaría za boljitak društva ubijeni pod neljudskim torturama u Batistinim mučionicama,  stvar je prošlosti. Projekt socijalne pravde koji je oduševljeno prihvaćen kad je nastao šezdesetih  hranio  je entuzijazam koji je zavladao Otokom i ponudio vjeru u neki bolji, pravedniji svijet. Kuba je nakon Revolucije postala veliko ime na karti svijeta. To ime od samog početka moćni susjed želio je zatrti jer mu je bauk, a sad upravo pokušava zadati zadnji udarac narodu koji ne zna što bi od nemoći i napuštenosti od svijeta.

Fidel je obilježio epohu, to je neosporno. Njegov je put  i danas uzor latinoameričkim narodima, ako ne vlastodršcima, sasvim sigurno  svima koji su ondje obespravljeni, a malo ih nije.

Sila će uvijek tlačiti i nastojati potlačiti, a hoće li Kubanci ustrajati na Fidelovom putu ili će bezvoljno klonuti, teško je reći. Pritisak koji se vrši na jednu malu, ponosnu, suverenu zemlju postao je prevelik, a svijet to već uobičajeno kukavički distancirano promatra.

Fidel počiva u Santiagu na groblju Santa Ifigenia, pod jednim kamenom, ne tako daleko od mjesta rođenja. Brat Raúl koji je uz njega utirao kubanski put ostao je jedan od posljednjih koji se borio za druge. Možda je sjeme Revolucije i Fidelovih ideja palo na plodno tlo pa se obistini spomenuta  priča o Davidu i Golijatu, ovaj puta o maloj Kubi i  Velikom  Susjedu.

Najčešće se komentiraju posljedice, nestašice, kolaps, siromaštvo, nezadovoljstvo i mane sustava (a koji ih to nema?).  Uzroke pak koji su doveli odnosno kroz desetljeća dovodili do toga spominje se tek ovlaš.  Svijet je pragmatičan, doživljava stvari tako da ga što manje uznemire. 

Fidel je živio svoje ideje, s njima je otišao.  Svojedobno je rekao – Ako se odreknemo svojih ideja, prestat ćemo postojati.  A koliko su dobre bile, prosudit će budućnost.  Povijest će ga razriješiti.

Trinaestoga kolovoza obilježit će se u najtežim okolnostima dosad njegov stoti rođendan, no njegovi sunarodnjaci kažu – Fidel por siempre.