Evo kako gradska vlast grada Osijeka postupa prema osobama s invaliditetom, piše Stjepana Ursić.
Obraćam Vam se kao osoba s invaliditetom, trajno nesposobna za rad i vezana uz invalidska kolica, kako bih Vas suočila s poraznom, nehumanom i opasnom stvarnošću koju proživljavam u gradu Osijeku, dok se u isto vrijeme u medijima hvale milijunskim projektima i kapitalnim ulaganjima.
Svjedoci smo da se iz gradskog proračuna bez problema izdvaja gotovo milijun eura za proširenje, uređenje i podno grijanje u azilu za pse. Nemam ništa protiv životinja, ali dok se za njih pronalaze milijuni, ja – ljudsko biće i građanka ovog grada – živim “zarobljena” na prvom katu zgrade bez lifta, u kolicima, potpuno odsječena od svijeta jer grad Osijek nema sluha niti želi organizirati i financirati sustav pomoći u prijevozu za ljude u mojoj situaciji.
Kada sam se prošle godine obratila GPP-u Osijek, dok sam još koristila hodalicu s četiri kotača (rolator), glatko su me odbili s bezobraznim i krutim birokratskim objašnjenjem da moram imati invaliditet 2. stupnja ili preko 65 godina života. Danas, kada je moje zdravstveno stanje znatno lošije i kada sam u kolicima, ponovno se suočavam s istim zidom.
Ovim putem želim Vas izravno izvijestiti o potpunom slomu socijalne skrbi i nepostojanju ikakve alternative na terenu u Osijeku:
Crveni križ ne vrši prijevoz invalida, niti pruža usluge plaćanja režija, nabavke namirnica ili lijekova za ljude u mojoj situaciji.
Prijevoz UPiT2GO (Udruge paraplegičara i tetraplegičara), koji je privremeno financiralo ministarstvo kroz projekt, više nije u funkciji.
Ženska udruga “Izvor” iz Tenje također više nema organiziran prijevoz za potrebe osoba s invaliditetom.
Možda još neke udruge?
Dok čekam da spori institucionalni sustav kroz Hrvatski zavod za socijalni rad odradi svoje – dok prođem nova vještačenja, dok se odobri pomoć u kući, dok se riješi pitanje plaćanja režija ili dok Grad napokon ne odluči dodijeliti zamjenski, pristupačan stan – ja sam u ovom međuprostoru prepuštena sama sebi. Ostala sam bez ikakvog, pa i onog projektnog prijevoza. Nemam pravo na dostojanstveno kretanje, odlazak liječniku ili u institucije.
Pitam Vas javno i otvoreno: Zar smo mi invalidi u ovom društvu samo projekti na papiru ili smo ljudi?
Kako se točno suosjećate s invalidima i umirovljenicima koji su sami i nemaju mogućnost nikakvog prijevoza? Smatrate li da je humano da građani u kolicima mjesecima trunu u stanovima jer sustav ne prepoznaje hitnost situacije na terenu, dok se javni novac istovremeno dijeli bez zadrške za druge svrhe?
Ovaj dopis šaljem na znanje svim nadležnim gradskim i državnim institucijama u Osijeku kao apel, ali i kao oštar prosvjed protiv sustava koji nas čini građanima drugog reda. Zahtijevam da se pod hitno preispitaju kruta pravila javnog prijevoza i osigura sustavna, stalna proračunska potpora mobilnosti za sve građane s invaliditetom kojima je ona prijeko potrebna, a ne da naš život ovisi o tome je li neki projekt otvoren ili zatvoren.
