Doista, kojeg li licemjerja, slaviti rad u doba sveopćeg nerada, uhljebništva, izmišljenih (ne)radnih mjesta, kao i sve prisutnijeg influensanja naivnih mladih ljudi koji su proračunski nepodobni pa su kao kakvi otpadnici spremni na svakojake gluposti kako bi privukli pratitelje i nešto zaradili u virtualnom svijetu…

Rad, doduše, još uvijek postoji kao opcija. Prisutan je u privatnom sektoru u kojem danas jesi, sutra nisi, ovisno o uspješnosti tvrtke.

Zaposlenici pogona u kojima se još nešto radi svakog dana strahuju hoće li sutra imati posao. Mali poduzetnici su već odavno na koljenima. Oni ljudi čiji pravni subjekti još postoje sami se sebi čude kako uopće opstaju. Najviše je subjekata s niti jednim zaposlenim čovjekom. Ljudi nemaju dovoljno sredstava čak niti da zaposle sami sebe, iako su pri otvaranju obrta, j.d.o.o.-a ili d.o.o.-a naivno računali na samozapošljavanje.

Pravi primjer za to na koji način ljudi danas žele sigurno i mirno živjeti bili su recentni parlamentarni izbori. Svi živi su htjeli ući u Sabor na odlične saborske plaće. Sve je izgledalo kao Big Brother Show. Svi bi htjeli na proračun, ali nema tamo dovoljno mjesta za sve pa svi ostali moraju glumiti u predstavi (čitaj: prevari) zvanoj kapitalizam i slobodno tržište.

Kladim se da naši vrli uhljebi ne bi znali složiti niti neki oglas za Njuškalo (toliko o njihovu iskustvu na slobodnom tržištu), a kamoli nekome prodati šibicu. Njih prodaja kao takva ne zanima, jer jedino što znaju je prodavati maglu i naklapati o koječemu, služiti se nekakvim frazama za koje običan čovjek više nema ni sekunde vremena. Sve smo to već čuli i vidjeli i znamo da smo prevareni.

Svi se jako dobro sjećamo tužne Andersenove priče „Djevojčica sa šibicama“ o siromašnoj djevojčici koja je provodila dane i noći na cičoj zimi pokušavajući prodati šibice…Tako kao ta promrzla djevojčica osjećaju se danas svi ljudi koji se snalaze na tzv. slobodnom tržištu. Svi nekome nešto prodaju u nadi da će preživjeti do sutrašnjeg dana.

Ne očekujem da će bilo koji dobro plaćeni neradnik ikada moći razumjeti spomenutu Andersenovu bajku, niti pustiti suzu kada dođe do kraja te tužne i vrlo poučne priče, jer sit gladnome ne vjeruje, sit samo želi živjeti na grbači gladnoga i još mu želi davati naputke kako da živi. Kada već sit gladnome ne vjeruje i ne želi ga razumjeti,  zašto bi bilo koji gladan prodavač šibica vjerovao sitom čovjeku?

A tko u toj predstavi zvanoj kapitalizam nije korumpiran, njemu nije lako preživjeti. Jadni su danas ljudi iz privatnog sektora, naravno – ne iz onog lažnog koji doživotno šalje fakture vladajućima po nepisanom ugovoru doživotnog proračunskog uzdržavanja, već iz onog dijela koji preživljava od danas do sutra, ne znajući hoće li nekome uspjeti nešto prodati ili ne i hoće li sutra imati što za jesti ili ne. Osjećaju se prevareno i izdano.

Temelji društva su klimavi. Jedan dobar dio privilegiranih ljudi živi u luksuznom socijalizmu, dok drugi dio mora spajati kraj s krajem, samozapošljavati se, plaćati harače sustavu i tako dalje. Pametnom dosta.

Živio nerad i sretan Praznik nerada svima koji uspješno žive od njega, a svima ostalima kojima je rad jedino što im preostaje kao ples na žici želim da svakako opstanu kako god umiju i nastave svojim radom prkositi dobro plaćenim, potkoženim i uhljebljenim neradnicima, toj samozvanoj eliti našeg doba koja sve nas ostale iskorištava kao svoje robove.

Jer, budimo iskreni – mi radimo za njih, mi radimo kako oni ne bi morali, mi se odričemo životnih užitaka kako bi oni uživali, mi njih hranimo i onda kada za sebe kruha nemamo.