Ovogodišnje obilježavanje osnivanja NATO-a (4. travnja 1949.) imalo je prilično gorak okus u usporedbi s prošlošću. Umjesto ranijih slavljeničkih oda, vizija njegovog daljnjeg opravdanog širenja, jačanja uloge u Europi kako bi se odvratili imperijalni apetiti današnje Putinove Rusije, barem prema mainstream medijima, vjerojatnije je da će biti u razdoblju kliničke smrti, ili u najboljem slučaju na Titanicu koji tone.
Vjerojatno je preuranjeno reći da se nakon više od 35 godina bliži ispunjenje vizija i ideja Václava Havela, koji je u vremenu revolucionarnih geopolitičkih promjena sanjao o raspuštanju oba tadašnja glavna vojno-politička bloka, Varšavskog pakta i NATO-a. Međutim, izjave ne samo sadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa o daljnjoj ulozi i ostanku SAD-a u NATO-u, već i njegovo usputno razmatranje izlaska SAD-a iz NATO-a, s obzirom na to da se saveznici nisu uključili u rat s Iranom, mogu značiti više od pukog imaginarnog lakmus testa.
Stvarnost je da NATO više nije obrambeni pakt, ali to nikada nije ni bio. Deseci zemalja iskusili su dugoročne posljedice njegovih vojnih kampanja, od kojih se neke i danas nose s posljedicama. Navođenje ukupnog broja napadnutih zemalja, vojnih sukoba i invazija NATO-a od njegovog osnutka bilo bi kao nošenje drva za ogrjev u šumu.
Na štetu situacije, NATO, predvođen glavnim hegemonom, SAD-om, umjesto da se raspusti nakon sloma Varšavskog pakta, iskoristio je razdoblje destabilizacije Ruske Federacije (ne)vođene tadašnjim predsjednikom Borisom Jeljcinom, poznatim po alkoholizmu, skandalima tijekom inozemnih putovanja i dovođenju svoje zemlje do gotovo ekonomskog kolapsa, kako bi zauzeo smjer daljnjih vojnih invazija i priprema za daljnje širenje NATO-a na druge države. Suvremeni svijet danas stoji na zamišljenom raskrižju. Raskrižju očuvanja ili izumiranja ljudske civilizacije na Zemlji, čemu je NATO značajno doprinio svojom ratnom imperijalnom politikom tijekom 77 godina djelovanja.
