Upozorenje nigerijskog biskupa Anagbea o progonu kršćana i „sporom genocidu“ koji se nad njima vrši.
Postoje upozorenja koja se mogu jednostavno odbaciti kao još jednu izjavu nekog političara. A postoje i ona koja je mnogo teže ignorirati kada dolaze od čovjeka koji svakodnevno živi među ljudima koji su izravno pogođeni nasiljem.
Jedno od takvih upozorenja već godinama upućuje katolički biskup Wilfred Chikpa Anagbe, biskup Makurdija u saveznoj državi Benue, u središnjoj Nigeriji.
Njegove riječi posljednjih su godina postajale sve dramatičnije. Govorio je o „vjerskom čišćenju“ kršćana, o „islamističkom istrebljenju“, o sustavnom protjerivanju stanovništva, zauzimanju njihove zemlje i, što je možda najteže od svega, o onome što smatra dugoročnom islamskom agendom usmjerenom prema homogenizaciji stanovništva i uklanjanju kršćanskog identiteta.
A onda je, u lipnju 2025., svoju procjenu izrekao sasvim izravno:
„It’s genocide.“ – „To je genocid.“
Ta riječ zahtijeva da zastanemo.
Jer pitanje nije samo koliko je ljudi ubijeno. Pitanje je događa li se pred očima svijeta nešto mnogo dublje: sustavno uništavanje kršćanskih zajednica na pojedinim područjima Nigerije.
„Oni imaju agendu. To je islamizacija ove zemlje.“
Anagbe svoje upozorenje ne temelji samo na statistici žrtava.
Njegova je tvrdnja da se nasilje mora promatrati kao proces.
U jednom od svojih ranijih obraćanja rekao je:
„They have an agenda, which is the Islamization of this country.“
„Oni imaju agendu, a to je islamizacija ove zemlje.“
A zatim je objasnio što, prema njegovu mišljenju, ta agenda znači: uklanjanje kršćana i zauzimanje teritorija na kojima žive.
To je ključ njegove argumentacije.
On ne govori samo o terorističkom napadu koji se dogodi, pa završi.
Govori o obrascu:
napad → ubojstva → bijeg stanovništva → gubitak zemlje → nemogućnost povratka → promjena demografije područja.
Ako se takav proces ponavlja dovoljno dugo, zajednica može nestati bez toga da svaki njezin pripadnik bude ubijen.
Dovoljno je da ljudi budu prisiljeni otići.
„Crkva pod islamističkim istrebljenjem“
U svjedočenju i intervjuima Anagbe je koristio izraz koji je posebno snažno odjeknuo:
„A Church under Islamist extermination.“
„Crkva pod islamističkim istrebljenjem.“
To je puno snažnija tvrdnja od tvrdnje da se događa „vjersko nasilje“.
Anagbe tvrdi da se ne radi samo o pojedinačnim napadima, nego o procesu u kojem kršćanske zajednice gube mogućnost normalnog života.
Napadi, prema njegovu opisu, uključuju:
- ubojstva,
- otmice,
- spaljivanje kuća,
- uništavanje crkava,
- protjerivanje stanovništva,
- seksualno nasilje,
- zauzimanje poljoprivredne zemlje,
- onemogućavanje povratka prognanih.
Takva kombinacija nasilja ima jednu posljedicu koja se često izgubi kada se govori samo o broju mrtvih:
ljudi nestaju iz prostora u kojem su stoljećima živjeli.
Zašto je zemlja toliko važna?
Benue je izrazito poljoprivredna savezna država.
Za tamošnje stanovništvo zemlja nije samo nekretnina. Ona je izvor hrane, prihoda, identiteta i društvenog opstanka.
Ako poljoprivrednik pobjegne pred naoružanim napadačima, a zatim se više ne može vratiti na svoju zemlju, njegova je zajednica dugoročno oslabljena.
Ako se to dogodi tisućama ljudi, posljedice postaju demografske.
Ako se dogodi tijekom godina, područje može promijeniti svoj karakter.
Upravo tu Anagbe vidi vezu između nasilja i onoga što naziva islamizacijskom agendom.
Prema njegovu tumačenju, cilj nije samo ubiti ljude nego ih natjerati da napuste prostor koji će potom moći biti zauzet.
Svjedočenje pred američkim Kongresom
Anagbe je 12. ožujka 2025. svjedočio pred Odborom za vanjske poslove Zastupničkog doma SAD-a.
Pred američkim zakonodavcima upozorio je na ono što je opisao kao „long-term, Islamic agenda to homogenize the population“ – dugoročnu islamsku agendu homogeniziranja stanovništva.
Još je značajnije da je govorio o strategiji kojom se nastoji smanjiti i naposljetku ukloniti kršćanski identitet velikog dijela stanovništva.
To je zapravo srž njegova upozorenja.
Ako se kršćanska sela sustavno prazne, ako ljudi bježe, ako se njihova zemlja zauzima i ako se povratak onemogućuje, onda se ne mijenja samo sigurnosna situacija.
Mijenja se demografija.
A kada se promijeni demografija, mijenja se i vjerska slika područja.
„To je genocid“
U lipnju 2025. Anagbe je, govoreći o kontinuiranim napadima u svojoj biskupiji, otišao korak dalje.
Napade je nazvao genocidom.
To nije riječ koju treba olako koristiti.
Ali nije je moguće ni jednostavno ignorirati.
Biskup koji vodi jednu od pogođenih biskupija govori da ono što promatra više nije moguće opisivati samo kao izolirane incidente.
Prema njegovoj interpretaciji, radi se o sustavnom napadu na jednu vjersku zajednicu.
Tu se pojavljuje ključno pitanje:
Što zapravo znači „genocid“?
U svakodnevnom govoru riječ genocid često znači masovno i sustavno ubijanje neke skupine.
U međunarodnom pravu pojam je uži.
Za genocid je potrebna namjera uništenja, u cijelosti ili djelomično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine.
Zato sama činjenica da je velik broj ljudi ubijen nije dovoljna za pravnu kvalifikaciju genocida.
Mora se dokazati i namjera.
I upravo je to ono što čini Anagbeovu tvrdnju toliko važnom, ali istodobno i toliko ozbiljnom.
On tvrdi da namjera nije samo ubijanje.
On govori o uklanjanju kršćana sa zemlje, zauzimanju teritorija i dugoročnom uklanjanju njihova identiteta.
Ako bi se takva namjera dokazala, tada bi pitanje dobilo sasvim drugu pravnu i političku težinu.
Ali postoji i druga strana priče
Da bi se ova tema obradila pošteno, potrebno je reći i ono što Anagbeovi kritičari naglašavaju.
Nigerija nije jednostavna priča o tome da „muslimani ubijaju kršćane“.
To je zemlja od više od 200 milijuna ljudi, s golemim etničkim, regionalnim i vjerskim razlikama.
Nasilje imaju različite uzroke:
- islamistički ekstremizam,
- organizirani kriminal,
- otmice radi otkupnine,
- sukobi stočara i poljoprivrednika,
- borba za zemlju i resurse,
- etnički sukobi,
- politička nestabilnost,
- slaba kontrola države nad pojedinim područjima.
Boko Haram i druge islamističke skupine također su ubijale velik broj muslimana.
Neovisni analitičari zato upozoravaju da se sva nigerijska krvoprolića ne mogu automatski svesti na religijski sukob. Associated Press je 2025. objavio analizu prema kojoj su u nasilju stradali i kršćani i muslimani te da dostupni podaci sami po sebi ne potvrđuju pravni prag genocida.
To je važna napomena.
Ali ona ne poništava Anagbeovo svjedočanstvo o progonu kršćana.
Dvije stvari mogu istodobno biti istinite:
Nigerija ima složenu sigurnosnu krizu koja nije isključivo vjerska.
I:
U nekim područjima kršćanske zajednice doživljavaju teško, sustavno i religijski obilježeno nasilje.
Fulani – narod nije isto što i militantne skupine
Posebno je važno ne napraviti još jednu pogrešku.
Anagbe često govori o napadima koje povezuje s militantnim skupinama Fulani.
Ali Fulani nisu sinonim za teroriste.
Radi se o velikom narodu prisutnom u više zemalja zapadne Afrike, među kojima su i mnogi potpuno mirni ljudi.
U Nigeriji postoji dugotrajan sukob između dijela stočara i poljoprivrednika oko zemlje, vode i pristupa pašnjacima.
Problem je što su ti sukobi posljednjih godina sve više isprepleteni s vjerskim i etničkim identitetom.
Mnogi kršćanski poljoprivrednici žive u područjima gdje su napadi povezani s militantnim skupinama koje su uglavnom muslimanske.
Zbog toga religijski element nije moguće jednostavno odbaciti.
Ali jednako tako nije moguće svu populaciju Fulana prikazati kao jednu militantnu skupinu.
Yelwata: tragedija koja je ponovno otvorila pitanje
Jedan od najstrašnijih događaja dogodio se upravo u Benueu u lipnju 2025.
U selu Yelwata, u noći 13. na 14. lipnja, ubijeno je više od stotinu ljudi prema različitim procjenama, a tisuće su raseljene. Napad je dodatno skrenuo međunarodnu pozornost na stanje u Benueu.
Većina stanovništva tog područja bila je kršćanska, a među žrtvama su bili i ljudi koji su već bili raseljeni iz svojih domova.
Za Anagbea takvi događaji nisu izolirani incident.
Oni su dio obrasca na koji upozorava godinama.
Najdublji problem: što ako se ljudi više ne vrate?
Upravo je ovo možda najvažnije pitanje cijele priče.
Zamislimo selo koje je imalo nekoliko tisuća stanovnika.
Dogodi se napad.
Ljudi pobjegnu.
Nekoliko mjeseci žive u kampu za raseljene.
Njihove kuće su spaljene.
Polja više nisu sigurna.
Djeca više ne idu u školu.
Nitko im ne može jamčiti da će biti sigurni ako se vrate.
Nakon godinu dana obitelj pronađe smještaj negdje drugdje.
Nakon nekoliko godina njihova djeca odrastaju izvan svog izvornog sela.
Selo se više nikada ne obnovi.
Što se tada dogodilo?
Nije nužno potrebno ubiti svakog čovjeka iz te zajednice da bi ona prestala postojati na tom području.
Dovoljno je da ljudi budu trajno protjerani.
Upravo je zato pitanje raseljavanja jednako važno kao i pitanje broja mrtvih.
Je li onda Anagbe u pravu kada govori o „islamizaciji“?
To je pitanje na koje treba odgovoriti pažljivo.
Postoje dokumentirani islamistički pokreti u Nigeriji koji otvoreno žele uspostaviti vlast temeljenu na radikalnom tumačenju islama.
Boko Haram i srodne skupine nisu tajna.
Njihova ideologija je dobro dokumentirana.
Također je dokumentirano da su kršćani među njihovim metama.
Ali iz toga ne slijedi automatski da svako nasilje u Nigeriji predstavlja dio jedinstvenog plana islamizacije cijele zemlje.
Za takvu tvrdnju potreban je mnogo snažniji dokaz.
Ono što možemo reći jest da Anagbe upravo to tvrdi za određene obrasce nasilja koje promatra iz perspektive svoje biskupije.
Njegove riječi stoga treba shvatiti ozbiljno, ali ih treba razlikovati od neovisno dokazane činjenice o postojanju jedinstvene nacionalne operacije za uklanjanje svih kršćana iz Nigerije.
Zašto je šutnja opasna?
Anagbe često govori o onome što naziva „conspiracy of silence“ – „zavjerom šutnje“.
Možda je to najvažnija politička dimenzija njegova upozorenja.
Ako se svaka tragedija promatra samo kao još jedan lokalni sukob, ako se svaki napad izgubi u statistici i ako se religijska komponenta automatski odbaci, postoji opasnost da se propusti prepoznati obrazac tamo gdje on doista postoji.
S druge strane, ako se svako ubojstvo automatski proglasi dijelom „genocida nad kršćanima“, također se gubi sposobnost razlikovanja činjenica od političke interpretacije.
Istina se nalazi u činjenicama, a ne u sloganima.
Zato je potrebno istodobno priznati dvije stvari.
Prvo: kršćani u Nigeriji doista trpe ozbiljno nasilje i progon u pojedinim područjima.
Drugo: tvrdnju da se radi o pravno dokazanom genocidu i jedinstvenoj nacionalnoj islamizacijskoj operaciji treba temeljiti na dokazima, a ne samo na političkoj retorici.
Ono što Anagbe zapravo traži
Kada se uklone najdramatičnije riječi, njegova je poruka vrlo jednostavna.
Traži da međunarodna zajednica ne čeka da čitave zajednice nestanu.
Traži zaštitu ljudi.
Traži sigurnost za sela.
Traži mogućnost povratka prognanih.
Traži zaštitu crkava i kršćanskih zajednica.
I traži da se ozbiljno istraži je li nasilje u pojedinim područjima dio šireg obrasca vjerskog progona.
U tom smislu njegova upozorenja nisu samo teološka ili politička.
Ona su prije svega upozorenje o ljudima koji bi mogli izgubiti mogućnost života u vlastitim domovima.
Nije riječ samo o tome koliko ih je ubijeno
Možda je najveća pogreška u ovoj raspravi svesti sve na pitanje:
„Koliko je kršćana ubijeno?“
To je važno pitanje.
Ali nije jedino.
Treba pitati i:
Koliko ih je protjerano?
Koliko ih se ne može vratiti kući?
Koliko je sela napušteno?
Koliko je crkava uništeno ili zatvoreno?
Koliko djece odrasta u raseljeništvu?
Tko danas obrađuje zemlju koju su njihove obitelji napustile?
I naposljetku:
postoji li obrazac koji povezuje nasilje, protjerivanje i trajnu promjenu stanovništva?
Upravo ta pitanja daju punu težinu Anagbeovu upozorenju.
Između upozorenja i dokaza
Biskup Wilfred Anagbe nesumnjivo koristi vrlo teške riječi.
Govori o islamizaciji.
Govori o „vjerskom čišćenju“.
Govori o „islamističkom istrebljenju“.
A od 2025. govori i o genocidu.
Te riječi ne treba pretvoriti u propagandu.
Ali ih također ne treba cenzurirati ili ismijavati.
Treba ih provjeravati.
Ako su njegove tvrdnje pretjerane, onda ih treba pobiti činjenicama.
Ako su djelomično točne, onda treba priznati razmjere problema.
A ako se pokaže da se kršćanske zajednice doista sustavno uništavaju i protjeruju s određenih područja zbog njihove vjere, tada međunarodna zajednica ima moralnu obvezu reagirati mnogo ozbiljnije nego što to čini danas.
Jer povijest nas uči jednoj vrlo neugodnoj istini:
zajednice često ne nestaju u jednom danu.
Najprije nestane sigurnost.
Zatim ljudi počnu odlaziti.
Onda nestanu djeca.
Zatim škole.
Potom crkve.
Na kraju nestane i sama zajednica.
A kada se netko nakon dvadeset godina pita gdje su nestali ljudi koji su ondje živjeli stoljećima, odgovor više nije moguće pronaći samo u statistici mrtvih.
Upravo na taj proces upozorava biskup Wilfred Anagbe.
I upravo zato njegove riječi zaslužuju da ih se shvati ozbiljno – ne kao konačnu presudu, nego kao upozorenje koje treba temeljito istražiti prije nego što bude prekasno.
