I dok se tako kod nas (a, svakako i u drugim zemljama blagostanja) neprestano vrte iste isprane društvene teme, dok se na svim razinama bavimo samo sobom kao da svijet ne postoji, stotinjak istaknutih osoba španjolske kulture, među kojima Javier i Carlos Bardem ili poznati publicist Ignacio Ramonet, potpisalo je manifest potpore Kubi (Dejad vivir a Cuba!) koji promovira Državni pokret solidarnosti s Kubom (MESC), a pozivajući da se i u drugim zemljama i na drugim kontinentima podigne glas protiv nasilja koja se vrši nad Kubom. Kako navodi španjolski Mundo obrero: To je čin otpora protiv onoga što je kamerunski filozof Achille Mbembe nazvao nekropolitikom: suverena moć odlučivanja tko može živjeti, a tko mora umrijeti. Upravo je to pokrenula Izvršna naredba koja je potpisana 29. siječnja.

Dok se mi bavimo utvarama iz prošlosti i prepiremo oko opskurnih i opakih likova koji su sijali smrt, dok raspredamo o povijesti iz koje ništa naučili nismo, a na koju nemamo nikakav utjecaj ili pak dok plačemo nad svakodnevicom, ne preuzimajući pritom odgovornost izlaska na izbore i dopuštajući da se našim sredstvima i resursima nakaradno raspolaže ili ih se abnormalno troši, kako u matici Europi, tako i uže, dok se mediji bave kulinarstvom, vrtlarenjem i svakovrsnom trivijalom, za to vrijeme na globusu se urušavaju čitave zemlje.

Afrika je trajno prepuštena sama sebi u borbi za svoje, Haiti je zemlja koju više nitko ni ne spominje, čitava Latinska Amerika puca pod pritiskom one druge Amerike (demokratske!), a zadnje nasilje  koje nam se odvija pred očima jest gušenje i pokušaj gašenja Kube. Slike koje ovih dana dopiru do svijeta pokazuju razmjere užasa koji se događa u jednoj uljuđenoj zemlji, koja bi uz uobičajen protok dobara sasvim dobro živjela, a koju se pretvorilo u geto u kojem život staje ili prestaje. Mislilo se da je pojam geta nešto što je prohujalo  s ratom, ali eto ga povampirenog. Narod Kube ostavljen je zaključan na otoku kako ne bi služio kao primjer drugima pokazujući da društvo može funkcionirati kao solidarno. Bačen u izolaciju jer ne pristaje pokoriti se i ne želi šezdeset godina ulaganja u neovisnost i vlastiti razvoj,  zdravstvo, školstvo i kulturu predati na pladnju i reći – izvolite, vaše je.  No koliko doista može izdržati s nogom na vratu? Nakon dugih šest desetljeća blokade i osiromašivanja zemlje sad je naime zaustavljena i dostava goriva o kojoj ovisi praktički sve, zaustavljen je cestovni i zračni promet, bolnice, škole; nema lijekova, nema hrane. Iz rijetkih izvora stiže humanitarna pomoć i to zemlji koja nikad nije tražila pomoć nego samo slobodnu trgovinu s drugima, ali koju se brutalnim  sankcijama želi ošamutiti, baciti na koljena i preuzeti je. Sve mi to gledamo kao TV film, šutke, no ako se već volimo vraćati  prošlost možemo se lako prisjetiti kako je teško bilo podnositi šutnju svijeta dok si u nevolji.

Danas se prosvjedni koncerti održavaju po različitim kriterijima, Ulice Havane naprimjer bio bi dobrodošao koncert potpore za kubanski narod u nevolji, ali ne čini se izvjesnim da će se išta slično pokrenuti. Utihnuli  glazbenici svih meridijana i paralela.

Pa, ako se već ne borimo pjesmom i gitarom, još uvijek možemo perom.

Znam da ne može, al može li da može?

https://www.biodiversidadla.org/Articulos/Dejad-vivir-a-Cuba-Manifiesto-desde-la-cultura