Von der Leyen gradi vlastiti stroj za ucjenjivanje vrijedan čak 2 trilijuna eura.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen očito poseže za apsolutnom vlašću. S gigantskim novim prijedlogom proračuna ona ne samo da želi izvući nezamislive svote iz džepova europskih poreznih obveznika već i uspostaviti novi mehanizam političke ucjene. Svatko tko se protivi probuđenoj i globalističkoj agendi koja dolazi iz Bruxellesa jednostavno će izgubiti financiranje. Za nacionalne države u pitanju su posljednji ostaci njihovog političkog suvereniteta.
Prošlotjedni summit EU u Bruxellesu još je jednom otkrio bezgraničnu požudu za moći bruxellesskih eurokrata. Nije se radilo samo o geopolitičkoj retorici, već o samoj srži svega – novcu vrijednih građana. Zahtjev Ursule von der Leyen za nadolazeći proračun EU (2028. do 2034.) prkosi svakoj mašti: ona želi dodijeliti dva bilijuna eura. To predstavlja gotovo smiješno povećanje od 60 posto. To je zaokruženo zahtjevom za 2500 novih, raskošno plaćenih radnih mjesta u državnoj službi. Ali kao da takav teret nije dovoljno ciničan u vremenima rekordne inflacije i ekonomske krize, lijeva većina u Europskom parlamentu čak je tražila dodatnih 200 milijardi eura. “Pokušaj kompromisa” uskoro završavajućeg ciparskog predsjedništva Vijećem bio je više loša šala: htjeli su smanjiti jadna dva posto (33 milijarde eura).
Granice u Europi se učvršćuju. S jedne strane su tradicionalni neto doprinositelji – Njemačka, Austrija, Nizozemska i skandinavske zemlje – od kojih se očekuje da će održavati ovaj gigantski stroj za preraspodjelu u pogonu. Nizozemski ministar financija Eelco Heinen nije blijedo govorio: planovi su neuravnoteženi, nedostupni i nepravovremeni. S druge strane vreba “kohezijski klub” južne i istočne Europe, kojem očajnički trebaju europske milijarde kako bi popunio domaće proračunske rupe – bilo da se radi o oružju, autocestama ili subvencijama.
Posebno perfidan u ovom spektaklu je potpredsjednik CSU-a i vođa EPP grupe Manfred Weber. Umjesto da zaštiti birače vlastite stranke, on ozbiljno zahtijeva da se konačno prevlada “mentalitet neto doprinosnika”. U međuvremenu, desničarske snage u Europi pozicioniraju se kako bi spasile svoje zemlje od financijske propasti: Giorgia Meloni inzistira na povratu poreza za Italiju, a francuska zvijezda u usponu Jordan Bardella (RN, Patrioti za Europu) poziva na drastično smanjenje francuskih doprinosa EU.
Planirani stroj za iznudu
Pravi skandal, međutim, ne leži u ukupnom iznosu, već u sitnom tisku. Von der Leyen očito planira državni udar protiv nacionalnih država. Prethodno automatizirani obvezni rashodi (na primjer za poljoprivrednu i regionalnu pomoć) bit će ukinuti. Zamijenit će ih takozvana “nacionalno-regionalna partnerstva”. Sustav snažno podsjeća na vrlo kontroverzni fond za oporavak od koronavirusa, koji je kritizirao Europski revizorski sud. Raspodjela milijardi više neće biti regulirana jasnim pravilima, već će se o njoj morati izravno pregovarati svaka od 27 država članica i von der Leyen.
Podmuklo je to što novac teče samo ako države ispune proizvoljne, lijevo-globalističke “prekretnice”. Kriteriji su slični platformi Zelene stranke: klima, rodna ideologija, “uključivost”, digitalna politika. Oni koji odbijaju pridržavati se “woke” agende ne dobivaju novac. Države članice tako postaju potpuno ranjive na političke ucjene. Ono što su Mađarska pod Viktorom Orbánom i konzervativna Poljska već bolno iskusile sada je namijenjeno da posluži kao prijeteći bič protiv svih. U budućnosti, ova poluga nije namijenjena samo ciljanju “desničara”, već svakog neposlušnog šefa države – bilo da se radi o Robertu Ficu u Slovačkoj ili Rumenu Radevu u Bugarskoj.
Kako bi osigurala svoju moć, von der Leyen također oduzima moć vlastitom aparatu. Glavne uprave za regionalne poslove i poljoprivredu gube na značaju, kao i nadležni povjerenici EU-a Raffaele Fitto i Christophe Hansen. Savjetodavna tijela poput Odbora regija (OR) i Ekonomskog i socijalnog odbora također postaju praktički zastarjela. Samo će von der Leyenina elita moći odlučivati o “sveobuhvatnim nacionalnim paketima”. U konačnici, to se svodi na ništa više od preuzimanja moći od strane Ursule von der Leyen za svoj ured.
Kako bi se osiguralo da moć Bruxellesa više ne ovisi o problematičnim nacionalnim parlamentima neto doprinositelja, Komisija sada zahtijeva vlastite izravne poreze („vlastita sredstva“). Mašta eurokrata ne poznaje granice: od digitalnih poreza i poreza na kockanje do nameta za CO2 i elektronički otpad, pa čak i paušalnih poreza na dobit poduzeća. Bruxelles namjerava godišnje izravno od građana prikupiti između 13 i 58 milijardi eura – potpuno izvan kontrole država neto doprinositelja. Kao i uvijek, toliko hvaljena transparentnost EU pada u drugi plan.
Od srpnja nadalje, oči Europe bit će uprte u irsko predsjedanje Vijećem EU, koje je zaduženo da do prosinca iskova čarobni paket iz propalog nacrta proračuna. Ali jedno je već jasno: ako Ursula von der Leyen uspije u ovom puču, EU više neće biti savez suverenih država, već centralistička superdržava koja svoje članice prisiljava da se po volji usklade sa svojom ideologijom. Za one koji se ne pokore njezinoj volji, financiranje od strane EU-a jednostavno će biti prekinuto.
