U Hrvatskoj se političari pred kamerama svađaju kao da između njih postoje nepremostive razlike. Jedni druge optužuju za korupciju, kriminal, nesposobnost, pogodovanje i izdaju nacionalnih interesa. Traže ostavke, smjene, istražna povjerenstva i kazneni progon. Padaju teške riječi, maše se dokumentima, lupaju se mikrofoni i napuštaju sabornice.
Onda se kamere ugase.
Ostavki uglavnom nema. Povjerenstva ne utvrde ništa. Istrage godinama putuju od ladice do ladice. Odgovornost se razvodni, a građanima se servira nova afera kako bi zaboravili prethodnu, dok se u hladu neke konobe ti isti što se svađaju pred kamerama, dobro ne nažderu i napiju.
Sjetimo se samo Agrokora.
Nije Agrokor nastao preko noći niti je narastao za vrijeme mandata samo jedne stranke. Desetljećima je rastao pod različitim vladama, hranjen kreditima, političkim vezama, povlasticama i šutnjom institucija. Postao je država u državi, toliko velik da je njegov pad zaprijetio cijelom gospodarstvu. Kad je sustav puknuo, svi su optuživali sve.
HDZ je optuživao SDP. SDP je optuživao HDZ. Manje oporbene stranke optuživale su one manje u vladajućoj koaliciji i tako u krug. Svi su se odjednom ponašali kao da su za Agrokor prvi put čuli u večernjim vijestima.
Osnovano je čak i saborsko istražno povjerenstvo (mnogo ih je bilo do sada) koje je trebalo utvrditi političku odgovornost. Održano je nekoliko sjednica, a onda je povjerenstvo prestalo s radom, kao uostalom i uvijek u takvim prilikama, prije nego što je javnost dobila odgovor na najvažnije pitanje:
Tko je svih tih godina omogućavao da jedna privatna kompanija postane moćnija od države?
Kaznena odgovornost prebačena je pravosuđu. Politička odgovornost izgubila se u Saboru. A građani su još jednom ostali samo publika koja na kraju plaća ulaznicu za predstavu u kojoj se mijenjaju glumci, ali scenarij uvijek ostaje isti.
Na hrvatskoj političkoj sceni možda postoje različite stranke, ali kada dođe trenutak stvarne odgovornosti, prečesto proradi isti instinkt samoodržanja:
Danas ja neću do kraja dirati tvoje, jer sutra ti možda nećeš dirati moje.
Ako se jedna vlast previše udubi u grijehe prethodne, mogla bi naići i na vlastite tragove. Zato se pred kamerama kolju, a iza njih godinama čuvaju sustav koji ih sve hrani.
Vrana vrani oči ne kopa.
Oči, dostojanstvo i budućnost ponovno se kopaju građanima.
P.S.: Nisam zaboravio požare, palikuće i piroman teroriste, a i o gospodinu Pupovcu imam toga za napisati. No, o tome drugom prilikom.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
