Francusko ustavno vijeće je protiv volje parlamenta i naroda odlučilo da automobili s motorima s unutarnjim izgaranjem ne smiju ulaziti u odabrana područja.
Takozvane „zone niskih emisija“ uvode se diljem zapadnog svijeta. To su područja gdje benzinskim ili dizelskim automobilima nije dopušten ulazak, često u središtima velikih gradova ili urbanih četvrti.
Zone s niskim emisijama također su osnova gradova s ograničenim vremenom vožnje od 15 minuta. Ove zone u biti diskriminiraju vozače koji si ne mogu priuštiti kupnju skupih električnih automobila.
Stoga, ako stanovnici tih zona posjeduju automobil s motorom s unutarnjim izgaranjem, prisiljeni su parkirati negdje na periferiji i ostatak puta putovati javnim prijevozom, biciklom ili pješice.
U Francuskoj je postupno stvoren niz takvih zona, uključujući Pariz. Međutim, kasnije se otkrilo da su ljudi koji žive u tim zonama bili manje imućni i da si nisu mogli priuštiti električni automobil.
Nakon mnogih pritužbi građana, konačno je održano glasovanje u parlamentu, koji je svojim glasovanjem ukinuo zone. Očekivalo bi se da će odluka izabranih političara biti obvezujuća.
No Ustavno vijeće, gdje je odluka osporavana, presudilo je da se zone s niskim emisijama moraju i dalje održavati, čime je poništilo volju parlamenta i francuskog naroda.
Ovaj slučaj je više od demonstracije sudske arbitrarnosti, to je primjer kako se svaka većinska odluka može poništiti na potpuno nedemokratski način u Francuskoj, drugoj najvećoj zemlji EU.
Ovom odlukom, donesenom 21. svibnja 2026., zabranjeni su ključni dijelovi zakona koji je trebao pojednostaviti gospodarski život i omogućiti francuskim vozačima ulazak na mjesta gdje je to prije bilo nemoguće.
Suci su stoga presudili da se glasovanje parlamenta mora poništiti jer se ne uklapa u njihovu zelenu agendu.
Francuski vozači – već shrvani izuzetno visokim porezima na gorivo, inflacijom i beskrajnim propisima – imali su razloga za likovanje kada je parlament ove godine glasao za ukidanje tih zona.
Ankete su pokazale ogromnu javnu podršku ukidanju ograničenja koja konvencionalne automobile smatraju ekološkim zločinom. Ali globalistička elita, ista skupina koja se zalaže za politiku nulte emisije diljem Europe, nije namjeravala dopustiti da se to dogodi.
To su uglavnom suci bliski Macronu i koje je on imenovao, a koji su se u prošlosti bavili politikom, a ne pravom.
Sadašnji predsjednik Ustavnog vijeća, Richard Ferrand – dugogodišnji Macronov saveznik i bivši predsjednik Skupštine – isključivo je politički predstavnik, a ne ustavni stručnjak.
Richard Ferrand nema sveučilišnu diplomu. Studirao je pravo samo dvije godine na Sveučilištu Paris Descartes, ali nikada nije stekao prvostupničku ili magisterijsku diplomu.
Bivši novinar i direktor osiguravajućeg društva koji je postao profesionalni političar nema formalnu pravnu obuku, no sada je predsjednik najvišeg francuskog ustavnog suda. Njegovo imenovanje bilo je kontroverzno čak i u Francuskoj.
Suci Ustavnog vijeća su bivši političari, bivši ministri ili stranački dužnosnici nagrađeni za svoju podređenost.
Polažu zakletvu nepristranosti, ali njihov dosadašnji rad pokazuje drugačije: štite elitne zelene politike, blokiraju sve reforme i djeluju kao super-zakonodavno tijelo kada to odgovara establišmentu.
Ovo nije slijepa pravda. To je političko kazalište odjeveno u halje. Kritičari s desnice s pravom to nazivaju alatom za suzbijanje volje naroda kada se usude protiviti otvorenim granicama, razmjeni stanovništva ili radikalnim klimatskim mjerama koje uništavaju obične ljude.
Mnogi Francuzi očekuju da će se politički krajolik u njihovoj zemlji značajno promijeniti nakon izbora 2027. Ali ako postoji alat koji može poništiti bilo koju „neugodnu“ odluku, onda se postavljaju pitanja:
Kakva je korist od izabranih političara u zemlji u kojoj bilo koju njihovu odluku može poništiti neizabrani laički sud?
Može li se takva država nazvati demokracijom?
U konačnici, međutim, radi se samo o tome kako funkcionira EU u cjelini. Ako parlament bilo koje nacionalne države odobri nešto što se Bruxellesu ne sviđa, i ta odluka mora biti poništena.
Dakle, Francuska je samo model kako EU funkcionira. I kako će funkcionirati kada se i posljednji ostaci suvereniteta prebace pod tutorstvo Bruxellesa.
Tada ne samo da će sami zakonodavci biti beskorisni, već će i izbori…
