Označava li uredba EU-a o otpadnim vozilima, zapravo oduzimanje automobila njihovim vlasnicima?
Regulatorna frenezija EU također utječe i to posebno, na sektor mobilnosti. Nije tajna da se privatni motorizirani prijevoz sve više doživljava kao izumiruća vrsta u zeleno-ideološkom Bruxellesu.
Međutim, intervencije koje su eurokrati spremni dopustiti sebi kako bi nametnuli svoje strukturne promjene protiv volje velikih dijelova stanovništva postaju sve drskije. Planirana Uredba EU o otpadnim vozilima predstavlja novi napad na vlasništvo nad nekretninama – prikriven kao bezopasna inicijativa za zaštitu okoliša i recikliranje.
Prošle godine, planovi da bi EU mogao stvoriti mogućnost učinkovitog oduzimanja vlasnika automobila putem “prisilnog rashodovanja” već su izazvali kritike.
To je uključivalo nove kriterije za određivanje smatra li se automobil još uvijek “popravljivim”. Čak su i uglavnom provladine novine Focus u to vrijeme donijele ovaj opominjući zaključak:
Sasvim je zamislivo da će stalno novi propisi otežati vlasnicima rabljenih automobila održavanje njihovih vozila u voznom stanju uz popravke jer se proglašavaju “nepopravljivima” ili štetnima za okoliš.
Službeni razlog iza takvih planova je kontroverzni Zeleni plan.
Primarni fokus je na kružnijem gospodarstvu – drugim riječima, EU želi reciklirati materijale od kojih je izrađeno vaše vozilo. Međutim, kako bi pristupila tim materijalima, mora ograničiti način na koji možete odložiti svoje vozilo.
Oštre kritike obveze pružanja dokaza za prodavače automobila
Vijeće Europske unije od tada je potvrdilo ovaj plan (vidi priopćenje za medije ). Sada sljedeća točka izaziva kontroverze: EU želi uspostaviti zahtjeve da “svaki put kada rabljeno vozilo promijeni vlasnika, prodavatelj mora dokumentirati da se ne radi o vozilu na kraju životnog vijeka”.
U priopćenju za medije tvrdi se da bi privatna prodaja bila izuzeta (za sada?) sve dok se ne zaključuje online. Čini se da to nije jasno vidljivo u relevantnim dijelovima dokumenta.
Čak ni bavarski ministar prometa Christian Bernreiter nije se smirio u priopćenju za javnost o planovima: On to vidi kao kršenje nacionalnog zakona o registraciji. “Zahtjev za dokazom značio bi nove troškove za građane i više posla za vlasti, ali ne bi stvorio nikakvu dodanu vrijednost.
Bruxelles bi trebao punom parom smanjiti birokraciju i hitno zakočiti svako kršenje vlasničkih prava! Tu se vidi opasnost da će vozila koja su odjavljena brzo biti označena kao stara vozila i tako postati bezvrijedna. Vlasnik bi tada i u tom slučaju morao dokazati suprotno.
Ovako EU pretvara vaš stari automobil u bezvrijedno otpadno vozilo
Čini se da u EU još uvijek nema jasnoće u vezi s točnom prirodom provjere. Je li TÜV dovoljan – i ako jest, što se događa sa svim vozilima koja ne prođu opći pregled?
Prema trenutnom planiranju, ostaje sljedeće : Za EU, “istrošeno vozilo” je vozilo koje je otpad u smislu članka 3(1) Direktive 2008/98/EZ ili vozilo koje se više ne može popraviti prema kriterijima iz Priloga I., dijela A, točaka 1 i 2 .
Spomenuti dodatak možete pronaći ovdje, na primjer. To nas dovodi do samog problema koji je već prošle godine kritiziran. U njemu se navode kriteriji koji navodno automobil čine tehnički ili ekonomski (!) “nepopravljivim”. Kriteriji, između ostalog, navode (naglasak dodan):
Popravak vozila nema ekonomskog smisla ako je njegova tržišna vrijednost niža od troška popravaka potrebnih da se ono, unutar Unije, dovede u tehničko stanje dovoljno za dobivanje potvrde o tehničkoj ispravnosti u državi članici u kojoj je vozilo registrirano prije popravka.
Ne samo da ovo zvuči nametljivo (uostalom, ekonomske odluke donosi vlasnik vozila, a ne EU), već i jest. To znači: Uopće nije važno možete li “ekonomično” popraviti vozilo izvan EU, gdje su, zbog nedostatka planskog gospodarstva i regulatorne frenezije, mnoge stvari puno jeftinije. Ako su troškovi u EU toliko visoki da premašuju tržišnu vrijednost vašeg automobila, on se smatra nepopravljivim i stoga postaje vozilo na kraju životnog vijeka.
Također postaje kritično ako nedostaje identifikacijski broj vozila, vlasnik vozila je nepoznat, nije obavljen nacionalni tehnički pregled dulje od dvije godine od datuma dospijeća ili se skladištenje vozila smatra nepravilnim (jer nije dovoljno zaštićeno).
Ciljana tržišna intervencija i prometna politika kroz mala vrata
To naravno ne znači nužno da će ga trebati odložiti. U konačnici će se morati pozvati stručnjaci za vozila, ali naravno, oni ne rade besplatno. I što onda? Što učiniti s vozilima koja su prema danim propisima degradirana na kraj životnog vijeka? Dakle, ne biste trebali popravljati automobil, a nije vam dopušteno ni prodati ga.
Odjednom imate bezvrijednu hrpu smeća u garaži koju u konačnici možete odvesti samo na otpad. To je definitivno oblik eksproprijacije. Možda oblik koji bi mogao potaknuti cvjetanje crnog tržišta u nekim državama, jer mnogi ljudi vole svoje automobile i ovise o njima, čak i ako ne spadaju pod pseudo-velikodušna izuzeća za “klasične automobile”. Ali put je jasan.
Ova prljava igra mogla bi se proširiti i dalje: Svatko tko želi ukinuti motore s unutarnjim izgaranjem mogao bi jednostavno nametnuti visok kazneni porez na dijelove za popravak benzinskih ili dizelskih vozila kako bi olakšao kontrolu “ekonomske nepopravljivosti”, tvrdeći da bi klimatska apokalipsa mogla biti pokrenuta čim se automobil ponovno pusti u pogon.
To bi bilo slično njemačkoj diktaturi grijanja: Ne možete narediti cijeloj Njemačkoj da spontano zamijeni svoje sustave grijanja, ali možete nametnuti da se, ako se pouzdani plinski grijač pokvari, mora ugraditi skupa i neučinkovita toplinska pumpa, želi li to vlasnik kuće ili ne. Na kraju, to jednostavno prisiljava nepoželjne tehnologije s tržišta. EU, s pametno formuliranim kriterijima, stvara polugu za automobilsku industriju. Ali na oznaku stavlja “zaštitu okoliša”, možda zato da to nije tako očito.
No, čovjek se razotkriva kao naivan ako povjeruje u bombastične izjave EU o okolišu i klimi. Čak i eurokrati često znaju da smiješni modelni izračuni o navodnoj klimatskoj krizi jednostavno zanemaruju važne aspekte. Ali to se tiče i interesa zelenih industrija, koje su gladne jeftinih materijala, kao i prodaje (oboje se može postići zamjenom starih vozila i zadržavanjem njihovih dijelova u Uniji te njihovim recikliranjem ovdje, s rezultatom da su svi koji si ih još uvijek mogu priuštiti prisiljeni kupiti nova).
Istovremeno, ovo je prometna politika na stražnja vrata, jer svatko tko na ovaj način izgubi svoje staro vozilo i ne može si priuštiti novo, jednostavno će ostati bez automobila – a to je svakako globalistički cilj. Možda će sljedeći korak biti promocija električnih teretnih bicikala.
EU ne želi predati dijelove i raspravlja o smrtnim slučajevima u prometu u trećim zemljama
Zanimljiv je i tretman zemalja izvan EU u okviru planova. Plan naglašava potrebu smanjenja “vanjskog ekološkog otiska Unije “. Doslovno se navodi da se moraju stvoriti i propisi za izvoz:
Time bi se trebalo osigurati da se u treće zemlje mogu izvoziti samo rabljena vozila koja se u Uniji smatraju ispravnima za promet, čime se smanjuje rizik da će izvoz rabljenih vozila iz Unije doprinijeti onečišćenju zraka ili prometnim nesrećama u trećim zemljama. Kako bi se carinskim tijelima omogućilo da provjere jesu li ti zahtjevi ispunjeni prilikom izvoza, svaka osoba koja izvozi rabljena vozila trebala bi biti dužna tijelima dostaviti identifikacijski broj vozila i izjavu kojom potvrđuje da rabljeno vozilo nije vozilo na kraju životnog vijeka te da se smatra ispravnim za promet.
Naglasak je ovdje vjerojatno više na sprječavanju ljudi u afričkim zemljama, na primjer, da uživaju u jeftinim otpadnim automobilima iz EU koji se mogu jeftino popraviti s bilo kojim rezervnim dijelovima i ponovno osposobiti za vožnju. Iako bi to u praksi bila održivost, EU želi reciklirati automobile i sama od toga profitirati. Čini se da je to prikriveno prilično smjelom tvrdnjom da bi EU na taj način smanjila “prometne nesreće u trećim zemljama” – i, naravno, onečišćenje zraka. Jasno: nema prometnih nesreća bez automobila, nema ispušnih plinova automobila bez automobila.
Ali naravno, to uopće nije posao EU-a, jer svaka država može razviti vlastite propise ako to želi i, ako je potrebno, zabraniti uvoz nepoželjnih vozila. To nije samo zadiranje u vlastite građane, već i u ostatak svijeta, kojem inače tako rado donira porezni novac. Ideja o uzdizanju sebe u ulogu sveca zaštitnika u ovom trenutku čini se prilično čudnom, jer nitko to nije tražio.
Što građani dobivaju od toga?
Prilikom čitanja planova, moglo bi se razmisliti gleda li se na napad na imovinu građana, što je ovdje očito, ili na opis istog kao čina milosrđa i dobrote s posebnim skepticizmom. U svakom slučaju, ostaje nejasno što bi stanovnici EU trebali dobiti od takve nove regulacije. Mogu se prepoznati razne prednosti za određene industrije i regulatorno naklonjenu kastu političara s određenom ideologijom, ali niti jedna za ljude koji financiraju EU i koji su se nekoć nadali liberalnom sindikatu zauzvrat. Umjesto toga, čini se kao da je namjera jednostavno oduzeti im sve više i više. Ostaje se nadati da se planovi neće provesti u ovom obliku.
