- Andrija Mario Golubić
- Facebook, Pixabay, Arhiva portala Epoha
Po mom mišljenju, svijet ne bi bio baziran na natjecanju tko će koga preveslati, nadglasati ili ugušiti. Ljudi bi radili ono što ih ispunjava, bez straha da će biti etiketirani, podcijenjeni ili izopćeni, jer nisu dio „krda“. Ne moramo se svi voljeti, ali poštovanje bi bilo osnova. Razlike nisu prijetnja, nego bogatstvo. Pitanje glasi: možemo li postojati jedni pored drugih, a da ne moramo jedni druge mijenjati?
Državni novac? Da se mene pita, državni novac išao bi tamo gdje je stvarno potreban, ulagali bismo u naše zdravstvo, školstvo, u našu sigurnost, infrastrukturu… , a ne da se državni novac pere kroz razne projekte, da curi kroz mutne nabave, da se dijeli po političkoj podobnosti ili klijentelizmu. A ako nekome milijuni „slučajno“ nestanu – kazneni zakon čeka. Ne bi bilo kao do sada, ne bi nitko prošao s uvjetnim presudama i sjećanjima na „ne može mu nitko ništa“. Ne. Nulta tolerancija na kriminal.
Resursi poput vode, šuma, energije – to je svetinja. To se ne prodaje. To se ne koncesionira na 99 godina pa da se poslije čudimo što plaćamo vlastitu vodu kao luksuz. Zakon i Ustav bi to štitili – ne može neki stranac ili domaći prevarant kupiti nešto što pripada svima nama u jednakoj mjeri. Nema šanse.
Kapital? Možeš zarađivati, ali postoji prag. Nema bezgraničnog bogaćenja pojedinaca. Kada prijeđeš određenu granicu, višak ide natrag – ne kroz kaznu, nego kao obveza prema društvu. Vraćaš društvu kroz inovacije, ulaganja, razvoj. Ako bježiš s kapitalom, jer ne želiš dati nazad – onda nisi dobar gospodar, nego pohlepni trgovac.
U takvom svijetu ne namećeš ideologije, ne guraš narative pod krinkom brige. Pusti ljude da razmišljaju svojom glavom. Ako nešto propagiraš, prezentiraj i prednosti i mane toga što promičeš – pa neka čovjek sam odluči. Nema jednostranosti. Nema „sve što nije za, mora biti protiv“.
I da, svatko bi bio odgovoran za svoje postupke, a ne da je krivnja uvijek prebačena na nekog drugog. Nećeš čuti „nisam znao“, „nisam ja potpisao“, „to je bilo po zakonu“ (kao da su svi zakoni savršeni, uostalom oni koji ih pišu – pišu ih najviše za sebe, op. a.). Ako si znao što radiš – odgovaraš. Ako si znao, a šutio – isto odgovaraš. Jer šutnja u službi nepravde je također zločin.
Na kraju, želim svijet gdje se čovjek mjeri po duši, ne po brandu odjeće, boji kože ili broju pratitelja na društvenim mrežama. Želim svijet gdje ti nitko ne govori što moraš misliti, nego ti pomaže da misliš. Gdje si slobodan, ali odgovoran. Gdje si poštovan, ali i poštuješ.
To bi bio svijet po mojoj mjeri. Možda to nekim ljudima zvuči kao utopija. Ali ja znam – drugačiji svijet počinje u onom čarobnom trenutku kada jedan čovjek kaže: „Dosta. Ja biram drukčije.“
